Hrvatska treba što prije napustiti propalu Europsku Uniju, piše Ivan Lovrinović.
Godine ležernog vladanja i socijalnog mira su za nama. Hrvatska je ušla u fazu kada će se ekonomske neravnoteže sve više i brže pojačavati, a time i društvene napetosti. Ključni signal za to je snažno pogoršanje salda robne razmjene sa svijetom. Taj deficit prije uvođenja eura nikada nije prešao 12 milijardi eura godišnje, a nakon uvođenja eura je skočio na 17, a prošle godine čak na 19,6 milijardi eura!!!
Ranije je taj deficit u robnoj razmjeni pokrivan suficitom iz sektora usluga, a to je bio turizam. Prošle godine je prihod od turizma bio 15,3 milijarde, a deficit u robnoj razmjeni 19,6 milijarde eura i bio je veći za 4,2 milijarde. Ovo je veliko zvono na uzbunu, jer turizam više ne može pokrivati deficit robne razmjene.
Kontinuirana deindustrijalizacija ekonomije, poticanje turizma, trgovine i stanogradnje vode nas u slijepu ulicu na čijem se kraju nalazi veliki vanjski i unutrašnji dug, te sve veći broj siromašnih umirovljenika i radnika. Socijalni mir održavaju samo doznake naših radnika iz inozemstva i EU fondovi, a ovi drugi će se značajno smanjiti od 2007.g. a, s druge strane, povećavat će se obveza uplate Hrvatske u EU proračun. I to je prava istina o stanju, a posebnu perspektivama hrvatskog gospodarstva i društva.
Umjesto radikalnog zaokreta u ekonomskoj politici Plenković se pretvorio u fond menadžera koji se našetava po zemlji, dijeli iz EU fondova dok još ima i to mahom za projekte koji ne donose novu vrijednost. Time stvara iluziju optimizma i dobrog stanja, a sam je svjestan kuda mu lokomotiva ide. Umjesto kvalitetnih i zahtjevnih promjena on je izabrao propagandu i iluzionizam, pa dokle bude išlo. Kada čovjek gleda HRT, ali i ostale ovisne medije onda jasno vidi da se sada, posebno nakon pada Orbana, stvorio strah od pada i ove Vlade, pa se obujam propagande silovito pojačava.
Vratimo se još malo na ekonomiju. Sve veći uvoz u Hrvatsku znači da će naš vanjski dug sve više i brže rasti i da se Hrvatska približava jednoj varijanti „grčkoga scenarija“. U svemu tome euro igra svoju negativnu ulogu koja se znala od početka, ali je kuna žrtvovana za neke druge, prije svega privatne interese ili nečije politike koja škodi Hrvatskoj. HNB više nema nijednog instrumenta da se ispravi opasno rastući deficit vanjske trgovine.
Nema više kune, pa nema niti mogućnosti slabljenja (devalvacije) tečaja. Jedino što je ostalo i može se devalvirati jest rad, odnosno plaće. To više nije moguće jer su plaće rasle i povećale jedinične troškove rada i time slabe konkurentnost izvoza i potiču rast cijena. Slabljenje troškovne i cjenovne konkurentnosti hrvatskog turizma zbog visoke inflacije i rasta plaća moglo bi dovesti do stagnacije prihoda već u 2026.
Iz toga začaranog kruga nema izlaza i slijedi kriza u nužnost napuštanja eura i povratak kune i monetarnog suvereniteta. Tome će dodatno ići i ide u prilog geopolitička i geoekonomska situacija, te sve izraženija kriza njemačkog gospodarstva. Tome svoj doprinos daje i nerazumno dizanje zajedničkog javnog duga na razini EU i to za vojne svrhe.
Usprkos svemu ovome jačat će pritisci da se EU transformira u federaciju u kojoj će par velikih zemalja voditi politiku kakva njima odgovara a manje zemlje neće imati pravo veta. Promjena ciljeva- umjesto mira rat, umjesto jednakog prava glasa preglasavanje, digitalnog eura, kontrola svih vrsta, umjesto zdravoga uma bolesne ideje i planovi; stvorit će neodrživu situaciju u kojoj će biti jasno da je EU već odavno projekt u rukama financijske oligarhije, iz čega treba što prije izaći.
Ponavljam još jednom nakon pola godine: Hrvatska treba napustiti EU što prije jer unija više nije cilj ili oaza mira i prosperiteta, već izvor sukoba i podjela, zamjene stanovništva i sustava vrijednosti koji je bolestan i ruga se kršćanskim vrijednostima. Zanimljivo je da vrlo blisko stajalište ovome zasada najjasnije pokazuje predsjednik Milanović. No, vuče staru manu da stane na pola puta.
Ovo nije EU kakvu su ljudi sanjali 2013.g. jer smo i dalje čvrsto zakucani na njenom pretposljednjem mjestu. Prevelika je ovisnost stvorena o EU, a to je uvijek opasno. Oni dobronamjerni, bolje rečeno naivni, misle da se EU ipak može spasiti i da je dobro ostati unutra. EU više ne može spasiti sebe, a kamoli Hrvatsku. Uistinu, života ima i drugdje. EU je više ugrožen iznutra negoli izvana.
Tvrde su ovo riječi, ali morah ih izreći jer su argumenti prejaki, jer bih u suprotnom i sam sudjelovao u postojećoj prejakoj propagandi.
