Izvješće pokazuje da sve više muškarca zaljubljuju se u poplavu influencerica generiranih umjetnom inteligencijom.
Prema NY Postu, starije muškarce prevaruje i zavarava mnoštvo influencerica generiranih umjetnom inteligencijom.
Ono što se čini kao rastući val glamuroznih online influencera nije uvijek onako kako se čini. U nekim slučajevima, te su osobnosti potpuno umjetne – pažljivo dizajnirane digitalne figure koje izgledaju, ponašaju se i komuniciraju kao stvarni ljudi. Na primjer, široko praćena pro-MAGA osobnost na kraju se pokazala kao „ništa više od algoritma kojim upravlja čovjek u Indiji“, pokazujući koliko uvjerljivo ovi izvještaji mogu oponašati autentičnost.
Unatoč tome, publika ostaje angažirana – često vrlo intenzivno. Mnogi pratitelji, posebno stariji muškarci, „padaju na njih sa svih strana“. Stručnjaci sugeriraju da se ne radi samo o obmani, već o dubljoj emocionalnoj praznini. Neki opisuju fenomen kao „pandemiju usamljenosti“ i čak ukazuju na širi „društveni gubitak čovječanstva“, jer se ljudi sve više vežu za digitalne iluzije nego za stvarne veze.
Ono što se ističe jest da ovi izvještaji ne skrivaju uvijek istinu. Neki se otvoreno identificiraju kao AI, a ipak izazivaju divljenje. Uzmimo za primjer Anu Zelu, izmišljenu influencericu koja se jasno naziva “AI influencericom”, ali održava pažljivo odabran feed pun inspirativnih slika – luksuznih putovanja, modernih odjevnih kombinacija i slikovitih gradskih pejzaža.
Njezine objave izazivaju oduševljene reakcije, a pratitelji kažu stvari poput “Broj jedan je moj favorit… Neka te Bog blagoslovi” i “Ti si zaista u klasi za sebe”. Spoznaja da ona nije stvarna ne umanjuje privlačnost. Post piše da se sličan obrazac javlja s Millom Sofijom, još jednom digitalnom kreacijom predstavljenom kao pop pjevačica. Njezin sadržaj sastoji se od stiliziranih videa i nastupa, i iako njezin profil ukazuje na to da je virtualna, obožavatelji reagiraju kao da je prava slavna osoba. Komentari poput “moja draga”, “Slušam glazbu ove žene koju volim” i “Volim te” odražavaju istinsku emocionalnu angažiranost.
Psihoterapeut Jonathan Alpert objašnjava zašto se to događa: „Ljudima zapravo ne treba nešto da bi bilo stvarno… samo im treba da se osjećaju odgovorno.“ Kada se izvještaj čini zanimljivim, dosljednim i promišljenim, „mozak počinje tu interakciju doživljavati kao smislenu.“ Drugim riječima, emocionalna veza može se formirati čak i bez stvarne osobe s druge strane.
Forenzička psihologinja Carole Lieberman povezuje ovo ponašanje sa socijalnom izolacijom.
Čak i kada korisnici sumnjaju da nešto nije stvarno, „čini se boljim nego ništa“ i mnogi „uvjeravaju sebe da je to stvarna osoba – ili bi mogla biti“. Iluzija postaje svojevrsna emocionalna zamjena – ona koja se čini lakšom, sigurnijom i pristupačnijom od interakcije u stvarnom svijetu.
Rekla je da je to „vrlo tužno stanje stvari“ i „društveni gubitak čovječnosti“.
Istodobno, tehnologija koja stoji iza tih persona brzo se poboljšava. Lica, glasovi i videozapisi generirani umjetnom inteligencijom prerasli su takozvanu „jezivu dolinu“, što ih čini sve težima za razlikovanje od stvarnosti. Kao što stručnjak za umjetnu inteligenciju Hany Farid primjećuje: iako neki izvještaji otkrivaju njihovu umjetnu prirodu, „to nije slučaj s velikom većinom sadržaja“. To stvara okruženje u kojem su korisnici vrlo „ranjivi na zavaravanje“, često nesvjesni toga.
Rezultat je digitalni krajolik u kojem se granica između stvarnog i lažnog zamagljuje. Ovi utjecajni ljudi uzrokovani umjetnom inteligencijom možda ne postoje u fizičkom svijetu, ali emocije koje izazivaju su stvarne – i za mnoge ljude ta emocionalna povezanost je dovoljna.
