Dugo vremena sam trebao da shvatim osnovnu životnu filozofiju. Posve jednostavnu i jasnu činjenicu, a ona glasi: „Ja se ne ljutim, ja se udaljim.“
Kada te netko povrijedio, ranio, ponizio, zar da i dalje sebe ubijaš ljutnjom?
Zamjeranjem? Smišljanjem osvete?
Onda još dodaješ sol na svoju ranu, a sebe još brže guraš u bezdan propasti. Ima bolji put, a zove se distanca. Odmakni se. Pusti. Okreni se u drugom pravcu i idi. Zauvijek.
Ima jedan zločin prema sebi. Ostati uz one koji te povrjeđuju. Samo zato jer prije toga nisu. Samo zato jer su prije toga bila neka druga vremena. Pa ti ljudi i ti pronalazite stotine razloga zašto se to dogodilo. Ne opravdavaj! Ako je jučer boljelo jako sutra će boljeti jače. Ti trebaš život i ljude koji znaju voljeti, a ne neke varijante života i ljude koji ne mogu voljeti sebe, a još manje druge. Puno mi je vremena trebalo da shvatim drugo zlatno pravilo: „Ja se ne ljutim, ja se udaljim.“
