Najveća lekcija koju me naučila šuma u ovih 12 godina je lekcija zahvalnosti na svemu što me snađe.
Živimo u civilizaciji obilja, a nesretniji smo nego ikad. Imamo više nego ijedna generacija prije nas; više udobnosti, više informacija, više mogućnosti, a ipak nam se čini da uvijek nešto nedostaje.
Uvijek nešto ispred nas, uvijek neki cilj koji ćemo, kada ga dostignemo, ipak na kraju zamijeniti novim. To je zamka modernog doba: neprekinuto traganje za više, koji nas odvodi sve dalje od onoga što već imamo.
A ono što već imamo, to je ustvari dovoljno i na tome bi trebali biti zahvalni.
Ne kažem da bi se trebali odreći snova i većih ciljeva ali zahvalnost je odgovor na tu zamku. Nije to naivnost ni slijepo zanemarivanje.
Zahvalnost je svjesno prepoznavanje da je život: ovaj tvoj, sada, u ovom trenutku, vrijedan pažnje i poštovanja ali i da je taj trenutak jedini stvaran. Ne postoji niti prošlost niti budućnost. Samo sada.
Svako jutro budim se oko tri i noći provodim pišući bilješke samome sebi, a zahvalnost je u samom središtu dobrog života.
Svakoga jutra počinjem ne s planovima ali ni s brigama, nego s priznanjem privilegije. “Kada se probudiš ujutro, pomisli kakva je to privilegija, biti živ, misliti, uživati, voljeti.” Ne kao religiozni ritual, nego kao mentalna vježba buđenja.
Možda i ona Senekina floskula nije ni toliko banalna : “Nije siromašan onaj koji ima malo, nego onaj koji žudi za više.” Jednom rečenicom razobličio je iluziju kojoj svi podlažemo, da bi nam sa više bilo bolje. A Epiktet je na sve to još i dodao: “Ne kvari ono što imaš željom za onim što nemaš. Sjeti se da je ono što sada imaš nekada bilo među stvarima za kojima si samo mogao čeznuti.”
Onaj tko je zahvalan, strpljiv je. Onaj tko je zahvalan, darežljiv je.
Onaj tko je zahvalan, ne zavidi, ne mrzi, ne sudi.
Zahvalnost nas povezuje s drugima, uliva nam nadu i osigurava optimizam. Povezana je i s osjećajem da smo dio nečeg većeg od samih sebe. Da ne živimo u čušpajzu slučajnih događaja, već u jako dobro osmišljenoj kreaciji. I kako da onda ne budemo zahvalni na tome ?
A na tu lekciju, šuma mi je nadovezala još jednu i to puno bitniju, koja me potpuno oslobodila.
Biti zahvalan kada je sve u redu, to ne zahtijeva puno napora. Pravo umijeće zahvalnosti ogleda se u tamnim trenucima. Kada se vrtiš u limbu crnila. Kada padneš i ne znaš hoćeš li se podići. Kada te život prevari ondje gdje si mu najviše vjerovao.
Zahvalnost ne iskazujem samo za ugodne stvari, nego da budem zahvalan što uopće mogu doživjeti svaki aspekt svog života i onaj lijep ali i onaj težak. To je snažna misao. Bol ne nestaje time što je prihvatiš s zahvalnošću, ali mijenja se tvoj odnos prema njoj. Više te ne gazi već ti hodaš kroz nju, kao kada mačetom krčim put kroz kupine.
Nije sreća ta koja nas čini zahvalnima, nego zahvalnost ta koja nas čini sretnima. Ne čekaj da ti bude dobro pa da budeš zahvalan.
Budi zahvalan i bit će ti dobro.
Ja pišem svaki dan, sada već dobrih 20 godina. Ne za javnost, nego samo za sebe. Jako mali dio svega toga postaje javan. To mi je postao kao mišić koji treba svakodnevnu vježbu. Na kraju, evo one najdublje misli koja mi je došla danas u 3.
Što ćeš ostaviti za sobom?
Ne govorimo o imovini ni o titulama. Govorimo o tome kakva si energija u prostoru. Je li se oko tebe lakše disalo? Jesu li se ljudi u tvojoj blizini osjećali viđenima i cijenjenima?
Zahvalan čovjek to stvara spontano jer onaj tko zna primati, zna i davati. Onaj tko prepoznaje dar u tuđoj prisutnosti, daruje i svoju.
I možda je upravo to, ta tiha, hrabra zahvalnost, jedina stvar koju uistinu možemo kontrolirati. Ne okolnosti. Ne tuđe postupke. Ne sudbinu.
Samo naš pogled na sve to.
A kut gledanja i ta perspektiva je na kraju ipak sve.
Advertisements
Advertisements
Advertisements
