Noć je.

U postelji san.

Vani bura puše,

sve se ledi,

a ja se potin.

Ujutro rano

na largi put,

priko velike lokve gren.

Roženice i harmonika

u glavi mi svire i plaču.

Moje kumpanje u oštarijah vidin

kako škercoze kante kantaju,

naše matere u kužinah gledan

kako užine paričivaju.

Ljude pod murvami,

ruzami i na bankini vidin

kako briškulaju,

kako karige karigivaju

i uživaju.

Ja sve to iz moje postelje gledan

i svoje si litrate u sebi motan i vrtin:

našega plovana Franca Štegelja na oltaru vidin kako

lipo obučen i šumprešan,

lipo predika,

barba Mondu gledan

kako limozinu skuplja,

Sipa Pindričinega kako dici štrolice povida.

Sve to i još čuda tega drugega

u sebi vidin, plačen i mučin.

Na put mi se sve manje gre.

Zapiren oči

zaspati provivan

ma ne gre.

Suze me doma fermivaju,

na put priko velike lokve

sve manje mi se gre.