Malo sam se u posljednje vrijeme odmaknuo od društvenih mreža i mogu reći da mi nije puno trebalo da se vratim u film kad smo se nalazili i igrali spontano bez posredovanja tehnologije. Tu u malom selu podno Dinare gotovo pa i nema stanovnika i tu danas pase zadnje stado zadnje pastirice, a svega par desetaka kilometara dalje “modernom” svijetu prijeti umjetno izazvani kolaps, recesija, inflacija, glad..?
Kad sam stigao u novo selo ono moje staro izgleda kao urbani velegrad jer ovamo nema 5 ljudi na kvadratni kilometar, a prvi polu-mrtvi gradić Vrlika koji brzo umire i koji je samo u zadnjih deset godina izgubio 21% stanovnika, udaljen je 15 kilometara…
Tu na kršu i kamenjaru jedan je Svijet završio svoj ciklus, a s ovim starim ljudima otići će i sjećanja, ali život ide svojim tokom bez obzira na neminovne promjene i sad smo opet na početku…
Gledam u kamene blokove neke prastare nekropole na kojem ni natpisa nema, a koji su nadživjeli izazove vremena tisuće godina i tako sve što je ostalo od svih stanovnika i prastanovnika ovog mjesta danas jesu samo kamene zidine, blokovi i kamene gomile…
Bilo je tu puno ciklusa, puno početaka i završetaka i tu se život broji još od kamenog doba a možda i ranije i što je čovjek nasuprot ciklusima i promjenama koji donose nove početke, novi život i još jedan u nizu neminovni kraj..?
Sudar modernog čovjeka i prastarog načina života zapravo je veliki izazov jer tu nema ništa urbano ni moderno i sve što je potrebno treba osigurati radom i znanjem tako da moderni čovjek nema neku perspektivu ukoliko se ne želi izmiriti s tim da je dio prirode i da mu tu ukoliko želi opstati ne preostaje ništa drugo već da ruke uprlja zemljom i gnojivom i da svaki dan radi jednostavne radnje od kojih mu ovisi egzistencija…
Meni ovaj zaokret nije teško pao, imam potrebna znanja čovjeka seljaka, a Mir ovog mjesta garantira da tu mogu doći živjeti ili samo neki turisti ili ljudi koji se ne plaše sudara s prapovijesnim načinom života jer ovamo život ne ovisi o prodajnim centrima, restoranima i kavanama, novcu ili plaći, već isključivo na prvom mjestu o kreativnim sposobnostima i radu izravno s majkom prirodom…
Rad izravno s prirodom veliko je bogatstvo jer se proizvedena vrijednost ne mjeri količinom novca već količinom zadovoljstva, a novac nije u prvom planu dok se život u umjetnom Matrixu svodi isključivo na količinu novca, manipulaciju i kontrolu i što imamo više novca, to smo “zadovoljniji”, moćniji i imamo više kontrole, što je naravno samo iluzija na kojoj počiva pogana materijalistička civilizacija zajedno s programiranim i umjetno kontroliranim Matrixom…
Kada ne možemo promijeniti Svijet – uvijek možemo biti promjena koju Svijet želi vidjeti…
Zadnjih godina puno sam pisao o umjetnom Matrixu, manipulaciji i kontroli do te mjere da više ne osjećam nikakvu potrebu za ponavljanjima jednih te istih stvari, ali zato sam dobio dodatnu motivaciju da svoj život organiziram na način da sve ono što sam godinama ponavljao i govorio zapravo svojim primjerom provedem u djelo.
Živjeti u Matrixu i u nedogled se ponavljati po društvenim mrežama nije nikakva borba, već auto-hipnoza jer tek izlaskom iz zone komfora i skidanjem s društvenih mreža započinje bitka za jedan drugačiji život bliže Istini, bliže Bogu i bliže prirodi u kojem ritam života određuju ciklusi Svemira, doba godine i vrijeme sunčeve aktivnosti koje je zapravo prirodni sat kojem se čovjek htio ili ne prilagodi i to se događa bez puno muke jer se radi o vraćanju na prirodne postavke tako da se na spavanje ide vrlo rano, a tako se i ustaje.
To je naš pravi život kojeg smo izgubili, kojeg smo predali u zamjenu za iluziju, za ludilo, za novac, ali kad se čovjek otrgne modernom životu i napravi prvi korak natrag ka prirodi, tada započinje fantastična transformacija vraćanja na izvorne postavke i što je čovjek bliži prirodi i njenim ciklusima – to je život mirniji i više je spokoja.
