Kako pripadam naraštaju koji nije odrastao ovisan o svim tim tehnološkim pomagalima, često si volim priuštiti tu istu neovisnost o njima, a to činim na taj način da kada god je to moguće između dvije opcije od kojih je jedna tehnološki ovisna, a druga tehnološki neovisna, biram ovu drugu.

Između SMS-poruke i telefonskog razgovora, draže mi je nekoga čuti. Između e-maila i susreta, draži mi je susret. Ne volim odrađivati svoja poznanstva i održavati ih na životu umjetnim, virtualnim putem, osim u slučajevima kada doista obveze ili geografija ne dopuštaju ništa drugo. I neka tako i ostane. Više ni ne pokušavam shvatiti ljude koji non-stop nešto tipkaju s palčevima po svojim mobitelima u sredstvima javnog prijevoza, kafićima ili restoranima.

Umjesto da je napredak tehnologije pretvorio čovječanstvo u more novih prijateljstava i ljubavi, pretvorio nas je u osamljene otoke koji plutaju virtualnim prostorom dotičući jedni druge brojkama i slovima. Kada vidiš ljude da šeću obližnjim parkom, znaj, oni se samo odmaraju od tipkanja. Ali, ima i slučajeva kada se to tipkanje nastavlja i za vrijeme šetnje. Danas svi jurimo u neke svoje svjetove.

Sve brojnija tehnološka komunikacijska pomagala sve više nalikuju na komunikacijske proteze koje nas pretvaraju u invalide u pravoj komunikaciji s ljudima. Virtualna socijalizacija urodila je asocijalizacijom u stvarnom životu. Mnoštvo medijskih sadržaja podređenih interesima profita, ubilo je čak i topla (tako draga) obiteljska čavrljanja.

Digitalni komunikatori iz nužde, bez obzira na svu širinu svojih znanja, ne mogu ravnopravno koračati s digitalnim domorocima – naraštajima koji od rođenja žive s najnovijim tehnološkim komunikacijskim sredstvima. Tehnologija je tako promijenila sociologiju, a tehnologija i sociologija zajedno našu psihologiju – naš mentalitet. No, ponekad je dovoljno samo promijeniti način izražavanja kako bi te netko razumio. Digitalni domoroci lakše razumiju stvaran svijet kada se o tom svijetu priča digitalnim jezikom, baš kao što digitalni primoranici lakše razumiju digitalni svijet kada se o njemu govori kao o stvarnom svijetu. Novi svijet nastao je na temeljima staroga svijeta, i bez obzira koliko se ponekad trudio izgubiti vezu s njim, on će mu se uvijek vraćati.

Sve ono što je novo ne mora nužno biti otklon od staroga, dapače, novotarije su često samo nove verzije nečeg staroga što već sutra može ponovno biti novo. Sjetimo se, kada se sve više počelo govoriti i pisati o tome koliko mobiteli i kompjutori zrače, na ulicama smo odjednom mogli vidjeti ljude kako hodaju naokolo sa slušalicama u ušima, izgledajući kao da pričaju sami sa sobom.

Nakon toga, svijet je otišao i korak dalje, zamijenivši klasične male slušalice novim komunikacijskim pomagalom, novim velikim hitom – telefonskom retro slušalicom koja izgleda identično kao slušalica starog telefona, a usput još i smanjuje zračenje mobitela za 99 %.

Male slušalice dojučer su bile novost na tržištu, a danas već na veliko postaju klasika, kako bi dojučerašnja stara telefonska slušalica ponovno postala novost za kojom luduju kupci diljem svijeta. Sjetimo se kako smo pri pojavi prvih mobitela bili požurili odbaciti stare telefone i prisloniti mobitele na uho, ugrožavajući tako zdravlje svoje glave i cijelog tijela, a danas pokušavamo što prije nabaviti slušalicu koja u spoju s mobitelom tako divno spaja ugodno s korisnim, prošlo sa sadašnjim i budućim te nešto što čuva naše zdravlje s nečim po zdravlje opasnim.

Tehnologiji se ponekad žuri u napredak, a zajedno s njom žurimo se i mi, kako bismo onda zajedno s njom posrnuli i bili primorani usporiti naš životni ritam.

Što više čovječanstvo pokušava zarobiti vrijeme, to više biva zarobljeno njime. Što više ubrzavamo naš životni ritam, to manje vremena imamo za polaganost i ljepotu životnih trenutaka u zajedništvu. Što više naši prsti tipkaju po tastaturama, to je u tom trenu manje naših ruku spojeno s rukama naših najdražih. Slijedi domino efekt: manje zagrljaja, manje poljubaca.

Toliko napredujemo u otuđenoj komunikaciji da će jednoga dana u dalekoj budućnosti, a možda i ne tako dalekoj, neki znanstvenik u laboratoriju za istraživanje komunikacije u kasno doba noći uzviknuti: Heureka!

Čovjek, ako želi, može uživo komunicirati s drugim čovjekom, bez monitora, nadzornih kamera, mobitela, mikrofona, beepera, laptopa, palmtopova i ostalih čuda koja nas čine osamljenim otocima i koja našu komunikaciju pretvaraju u pustinju punu razbacanih brojki i slova. Čovječanstvo će odjednom nekim čudom odbaciti sve komunikacijske štake i ponovno komunikacijski prohodati i nešto naizgled staro bit će opet novo. Čovjek će ponovno biti prijatelj čovjeku. I ruka u ruci i susreti licem u lice bit će ponovno najdivnije komunikacijsko čudo. I bit će više zagrljaja i poljubaca, više iskrenih razgovora i pravih prijatelja. Ljudi će ponovno otkriti pravu komunikaciju za razliku od ove lažne koja nam sve više podmeće nogu dok trčimo kroz vrijeme brzinom munje.

Zaboravili smo da nismo munje i da to nećemo nikada biti.

Priznajmo si, ipak je mnogo ljepše kroz život putovati starim dobrim načinom komunikacije od usta do usta, umjesto hladnog, nažalost, sve uvrježenijeg načina – od miša do miša.