Pozorno sam ga promatrala s vremena na vrijeme. Nije mi bilo jasno zbog čega i počela sam postavljati sama sebi pitanja. Prvo pitanje glasilo je: „U kojem dijelu života ja spavam, na trenutak se probudim, a onda vrlo brzo zaspim kao da se nisam niti probudila?“

Odgovori koje sam počela dobivati unutar sebe bili su zapravo nastavak procesa u kojem se nalazim još od nedjelje i čije sadržaje još nisam probavila, zbog čega o tome nisam još pisala. Niti sada nemam namjeru o tome detaljno pisati… Nisam za to spremna.

Dio odgovora glasio je: „Cijeli život spavaš u iluziji, a s vremena na vrijeme probudiš se u Stvarnosti, okusiš je na trenutak, a onda ubrzo ponovno zaspiš, kao da buđenja nije bilo. No ipak, ti kratki doživljaji Stvarnosti motiviraju te da ustraješ u svemu što radiš i kad je bolno i kad nije ugodno.“

Moram priznati da me ta spoznaja baš duboko pogodila i znam da je istina. Bilo bi lijepo kad bih bila jedina na ovom svijetu kojoj se to događa, ali promatrajući što se sve oko mene događa mogu samo zaključiti da velika većina nas spava dubokim snom, a samo rijetki se rijetko probude u Stvarnosti, a onda ponovno upadnu u san iluzije, a još rjeđi se probude bez da se vrate u san iluzije.

Mnogi danas vjeruju kako su oni ti koji su prosvjetljeni i probuđeni. Nekad mi se činilo da sam i ja među njima. No… Ispada da je velika većina nas zapravo samo stvorila novu priču iluzornog sna, a ne da smo se pomaknuli u Stvarnost i probudili se iz sna.

I zaista ne znam kako da riječima opišem ono dalje što je uslijedilo u procesu, jer koju god riječ upotrijebim nije to TO što želim reći, a zaista je važno ovo shvatiti bez stavljanja u poznate mentalne okvire. Dat ću sve od sebe, no moguće da su i te moje spoznaje pomalo „deformirane“ zbog moje trenutne razine svijesti i da će s vremenom one postati jasnije i još točnije (u smislu toga što to znači u Stvarnosti, izvan iluzije).

Stvarnost je ono kako jest. I tu priča staje. Nema etiketiranja toga kako jest kao dobro-loše, ugodno-neugodno, ovo mi se sviđa-ovo mi se ne sviđa. Jednostavno jest. I ono što jednostavno trenutno jest je životarenje na mnogo načina i u mnogim aspektima života.

Zašto je tome tako? Upravo zato što mislimo da moramo ono što se događa označiti kao dobro/loše (ili kako god) i da o tome moramo imati neko prosvjetljeno/znanstveno mišljenje. Čim napravimo izbor ono što jednostavno Jest promatrati iz samo jednog kuta gledanja, upali smo u iluzorni san o stvarnosti. Kad se vežemo za ispravnost naše odluke, onda kreće potreba da se obrani ta odluka, potreba da dokažemo kako smo u pravu, potreba da druge izvedemo na „pravi“ put.

Mnogi ljudi koje znam, a i ja sam među njima, imaju sposobnost sagledavanja određene stvari iz nekoliko kutova te u svakom tom kutu gledanja naći dobro i loše. Funkcioniranje s takvim stavom je na mnogo načina jednostavnije i lakše, ali na mnogo načina i kompliciranije i teže, no najvažnije od svega jest da je i to samo dio priče o iluzornom snu. Niti to nije Stvarnost u potpunosti, već okrnjena Stvarnost, nekad idealizirana, nekad previše turobna, a zbog toga odvojena od onoga što trenutno jednostavno Jest.

I u zadnje vrijeme, od kud god krenem, u koje god „govno“ iz podsvijesti piknem, vratim se na isto: „Bivati u nultoj točki, točki jednostavnog postojanja i promatranja.“ No trenutno vam ne znam točno opisati kako se to radi, jer za sad imam još uvijek neke trenutke kratkog buđenja, a onda se opet vratim u san.

Dobila sam danas poruku da je stvarnost ružna i deformirana. Ali to nisu prave riječi za opisati tu poruku, jer obje riječi zapravo vode k tome da ono kako mi je nešto pokazano na nultoj točki pomaknem u promatranje iz „negativnog“ dijela brojevnog pravca. Jer Stvarnost je trenutno takva kakva jest, a ja je ne želim gledati jer mi je prebolno suočiti se sa svojim dijelom kolača odgovornosti. Tako je barem bilo do te današnje vožnje u tramvaju.

Bolno je zapravo to da nekim dijelom sebe jednostavno znam da ne živimo svoj puni potencijal, da ne dišemo punim plućima već dišemo samo četvrtinom lijevog plućnog krila. Drugim riječima rečeno… Recimo da smo svi mi poput životinja koje tijekom rasta i razvoja svog tijela presvlače svoj oklop. I recimo da se nalazimo pred prvim presvlačenjem. Nalazimo se u poziciji da osjetimo da je naš trenutni „oklop“ premali za ono što nosimo u sebi. No, bojimo se nepoznatog i pokušavamo se svim silama držati starog „oklopa“ (starog načina života, mišljenja, ponašanja, osjećanja).

Zbog tog straha od nepoznatog, naša prirodna potreba za evolucijom postaje bolna i strašna, a onda stvaramo priče (iluzije) koje na prvu „manje bole“ i „ugodnije“ su. I počnemo stvarati priču da nas stari „oklop“ boli jer su drugi ovakvi i onakvi, jer je sustav grozan, jer se prvo treba nešto promijeniti u vanjskom svijetu, da bismo promijenili nešto kod sebe.

No, tako to ne ide. Ako s malim tijelom pokušavamo dohvatiti knjigu na najgornjoj polici, možemo mi vizualizirati kako će se ta knjiga spustiti k nama, ali uzalud nam trud svirači jer se to neće dogoditi. Prvo trebamo dozvoliti svoje „malo“ tijelo zamijeniti „većim“ (malom „oklopu“ dozvoliti da otpadne s nas i dozvoliti novom „oklopu“ da zamijeni stari), a onda ćemo lakše doseći i knjigu na najgornjoj polici.

Iza trenutnog stanja stvari postoji mogućnost ostvarenja punog potencijala, postoji mogućnost disanja punim plućima. Postoji izbor da do toga dođemo na teži i lakši način, da pritom produbljujemo patnju dok se ne dovedemo do ruba pucanja ili da plivamo s promjenama koje nam kucaju na vrata.

I ne znam kako vi stojite sa svojim izborima, no znam za sebe da mi je zaista dosta spavanja i stvaranja bilo ugodnih bilo neugodnih priča o Stvarnosti te da želim upoznati Stvarnost i dozvoliti svom potencijalu da ugleda svjetlo dana i u ovoj fizičkoj dimenziji. Kako ću do toga doći i što će pritom otpasti iz života, što će pritom ući u život, zaista ne znam niti se s tim mislim zamarati. Jer na kraju krajeva, bitno je promatrati i jednostavno Biti, odnosno plesati sa Životom na jedinstvenu Pjesmu Srca.