Ti bi osnovni temelji za izgradnju sreće, po Općoj deklaraciji o ljudskim pravima, trebali biti dostupni svakome od nas. Kako bi lijepo bilo kada bi današnji svijet uzeo barem ponešto iz svake od dosadašnjih povelja o ljudskim pravima, od Američke deklaracije neovisnosti iz 1776. godine, preko Francuske deklaracije o pravima čovjeka i građanina iz 1789. godine, Pakta Lige naroda iz 1919. godine, zatim Atlantske povelje iz 1941. godine koja je utrla put Ujedinjenim narodima, pa sve do međunarodno prihvaćene Opće deklaracije o ljudskim pravima usvojene i proglašene od strane UN-a 1948. godine. Sve one u sebi sadrže slične, humane poruke o pravima svakog čovjeka na život, slobodu, sreću, mir, blagostanje, zdravlje i sigurnost.

Ali, upitajmo se – što ovaj svijet ima od svega toga napisanog u svim tim poveljama? Sve su to izgleda samo mrtva slova na papiru, jer ovaj svijet ne može biti nepravedniji nego što jest. Ravnopravnost ne postoji. Jednaka prava za sve ljude? Kakve su to bajke? Čovječanstvo izgleda nikada neće saznati kako bi to trebalo izgledati u praksi. Nepravde i neravnopravnosti zato na ovome svijetu ima u neizmjernim količinama, a moćnici će se potruditi da ih u budućnosti bude još i više. Dat će sve od sebe da nas usreće novim represijama. U to ne moramo sumnjati, oni su eksperti u tome.

Nije li vam čudno kako unatoč svim tim gore spomenutim poveljama naš svijet još uvijek ostaje sramotno nepravedan, nudeći samoizabranoj eliti pravo na sve, a ostatku svjetskog stanovništva pravo ni na što. Uzalud je davne 1944. godine tadašnji američki predsjednik Franklin Delano Roosevelt američkoj naciji i svijetu iznio svoje viđenje pravednoga svijeta kroz Deklaraciju o društvenim i ekonomskim pravima svakoga čovjeka, jer ni Amerika, ni svijet nisu ga, nažalost, poslušali sve do dana današnjeg.

Prisjetimo se, Roosevelt je, naime, svojedobno govorio kako nitko ne može postići individualnu slobodu bez ekonomske sigurnosti i neovisnosti. Jasno je upozorio svijet kako je samo postojanje gladnih ljudi i ljudi bez posla opasan znak upozorenja da živimo u diktatorski raspoloženom društvu. Roosevelt je vjerovao u jednakost svih ljudi i jednakoj šansi za sve ljude, neovisno o bilo kojoj odrednici po kojoj se razlikuju (rasi, naciji, vjeri…). Naglašavao je da bi baš svatko trebao imati pravo na zdravlje, obrazovanje, pošten rad i zaradu, na osnovne prehrambene namirnice i odjeću, kao i pravo na kvalitetnu sportsku rekreaciju te na dostojanstvenu sigurnost u starosti.

Poslovni ljudi, govorio je Roosevelt, trebali bi, bilo da su veliki ili mali poduzetnici, trgovati u atmosferi oslobođenoj nepoštene konkurencije i dominacije od strane domaćih ili stranih monopolista. Roosevelt je upravo u sigurnosti na svim područjima temeljio svoje viđenje sreće i dobrobiti svakoga čovjeka. Kada sreća temeljena na osjećaju sveopće sigurnosti i zaštićenosti od bilo kakvih nepogoda počiva u svakom čovjeku, tada i cijeli svijet može u trenu postati sretan. Na taj način cijelim svijetom jednoga dana može zavladati toliko željeni mir koji treba graditi, njegovati i čuvati, jer mir ne izbija odjednom poput ratova. Ne znam zašto se toliko odupiremo ostvarenju tih ideala?

Zar je toliko puno tražiti za svakoga čovjeka pravo na zdravlje, obiteljski sklad, obrazovanje, fizičku aktivnost, krov nad glavom, dobar posao…

Samo pisanje raznih povelja kojima se javno čezne za skladom u međuljudskim odnosima, kao i neispunjenje cijelog tog utopijskog sna o ravnopravnosti među ljudima, govori više o čovječanstvu nego što bi ono htjelo da se o njemu zna kada bi o njemu čitali izvanzemaljci.

Mogli bismo, inzistirajući na odgovoru na postavljeno pitanje ići toliko daleko i doći do zaključka kako ljudi zapravo ne žele ostvarenje toga sna, kako podsvjesno uživaju u neravnopravnosti, odnosno kako ljudi s vrha i viših gredica društvene ljestvice žele nastaviti ponižavati i osiromašivati sve one ljude koji su na toj istoj ljestvici ispod njih, kako bi na taj način uzvisili i obogatili sebe. Izgleda da se sreća moćnika oduvijek temeljila na nesreći ostatka čovječanstva. Proizvodeći beznadnost, siromaštvo, bolesti i ratove  u svijetu, moćnici ostvaruju svoju sreću (čitaj: svoj profit) gazeći po svima ostalima svojim moćnim i dobro obuvenim nogama.

Vladare ne zanima nikakva jednakost među ljudima, nikakva unaprijed određena sreća za svakog pojedinca, već upravo suprotno – isplanirana nejednakost među ljudima. I zato me čudi kako to da novi svjetski vladari još uvijek nisu izglasali neku Povelju o međuljudskim nejednakostima i nepravdama. Kad su već toliko transparentni u iznošenju svojih paklenih planova, ništa ih ne sprječava da lijepo napišu crno na bijelo Povelju o međuljudskim nejednakostima i nepravdama, o korupciji i dvostrukim mjerilima u kojima toliko uživaju.

Neka zauvijek prestanu pričati o ljudskim pravima, o ravnopravnosti i jednakim šansama za sve, neka prestanu s lažima i pokažu svoje pravo lice. Sve te bajke o ljudskim pravima, svi ti zakoni koji bi trebali štiti pravo svakog čovjeka na dostojanstven život su čisto licemjerje.

I dok posljednji Mohikanci srednjeg sloja zauvijek odlaze u prašinu povijesti, siromašni ljudi pokušavaju dati svome siromaštvu neki novi duhovni smisao, hodajući ulicama gladni i bosi. Moćnici, vladari i svi ostali iskompleksirani megalomani i pohlepnici našeg vremena kojima nikada nije dosta materijalne naslade, promatrajući bose noge sve brojnijih siromaha, jedni drugima pobjedonosno uzvikuju: Give me five! Što više siromaštva proizvedu, to su sretniji.

To se po njima zove sreća, imati zlatne čizme u moru bosih nogu… Oni očito zaboravljaju kako je svaka ta bosa noga obula tko zna koliko zlatnih čizmica carevima novog doba. Ti bosonogi ljudi su ljudi koji su, kada je izuvanje cipela počelo, uživali u tome da mogu nekome pomoći, da i on ima cipele, ali pritom nisu ni sanjali da će jednoga dana oni sami morati ostati bez cipela.

Ti naivni ljudi nisu znali da ljudi koje svojom dobrotom i milosrđem obuvaju imaju stotine nezasitnih nogu i da vole mijenjati cipele svakoga dana. Izuvajući cipelu po cipelu, mislili su: Sreća je najljepša kada se dijeli s drugim ljudima. Kada je trebalo skinuti i posljednju cipelu, pitali su se: Moramo li odustati od svoje sreće i ostati bosi kako bi netko drugi imao cipele?

Nije li poenta ljudskih prava priča o svijetu u kojem nema bosonogih ljudi? Prije početka sveopće grabeži naših vrlih ‘cipelića’, svi smo mislili da imamo pravo na potpunu bezbrižnost, sigurnost i slobodu. Oni su tu našu bezbrižnost shvatili vrlo doslovno. Najprije su nam oduzeli sve što je materijalno kako ne bismo imali briga oko toga, a sada se pitaju kako bi nam naplatili svaki zalazak sunca ili šetnju parkom. Žele nam naplatiti baš sve, pa čak i tog nedužnog vrapca koji nam pjeva pokraj prozora.

Netko bi mogao upitati: Tko su to ‘oni’? U današnjem vremenu, kao i uvijek do sada, ‘oni’ su ljudi koji misle da imaju pravo na tuđe cipele i kojima se živo fućka za nekakve tamo deklaracije o ljudskim pravima. To su oni ljudi kojima bi svaki obespravljen čovjek trebao dobaciti: Zašto nam s našim cipelama ne uzmete i naše sudbine, pa da neko vrijeme prohodate malo u njima? No, rijetki su danas ljudi koji su spremni na trenutak ući u cipele drugog čovjeka i osjetiti kako je njemu ili njoj u životu, pokazati empatiju prema drugom čovjeku… Sebičnost je trend koji se sve više širi.

Ovaj svijet, nažalost, još uvijek funkcionira po načelu izuvanja jednih kako bi se obuli neki drugi ljudi. Tko još slijepo vjeruje u postojanje pravednog društva, kada je još davne 1987. godine čelična lady i svjetska promotorica neoliberalne doktrine Margaret Thatcher u intervjuu za britanski časopis Woman’s Own vrlo jasno i nedvosmisleno izjavila svoju antologijsku rečenicu: „Ne postoji nešto takvo kao što je društvo.“ Kada bi postojalo društvo, čovjek bi čovjeku bio istinski prijatelj i netko tko mu od srca i s radošću pomaže u ostvarivanju njegovih ili njezinih ciljeva, a ne zamka, prepreka i klopka u koju će upasti onda kada se to najmanje nada. Međuljudski odnosi narušeni su od vrha do dna piramide. Čemu se onda možemo nadati? Na mikro razini se već sve vrlo jasno vidi. Danas je bogat čovjek onaj koji može sa sigurnošću reći da ima jednog jedinog prijatelja.

A, ljudska prava samo su floskule u ustima moćnika u koja više nitko ne vjeruje. Lažu nam cijelo vrijeme i nastavit će nam lagati. To je jedino što znaju. Nisu nas vladari izuli i obuli naše cipele kako bi nas razumjeli, već kako bi oni imali više, a mi manje. Jer, tako to biva. Kako bi netko nešto dobio, netko drugi to isto mora izgubiti. Gubitak jednih je dobitaj drugih. Ovaj nam svijet priča o pravdi, nudeći nam nepravdu. Priča o ravnopravnosti, nudeći nam nove neravnopravnosti.