Raznježim se kada me poljube za dobro jutro, za laku noć, kada me zagrle, pošalju mi poruku, kada me se sjete zbog jedne pjesme, zbog zalaska koji vide, zbog plavetnila beskrajnog mora, jer mene su vidjeli u tom trenu iako daleko.

Raznježim se kada gledam film sa sretnim završetkom, i kada čitam knjigu punu ljubavi, kada pravda stigne svojoj kući, kada se rodi nekome beba, kada netko ozdravi, kada otputuje, kada se vrati, ispuni svoje želje, snove, kada napokon pobijedi nakon puno poraza, kada uspije u životu.

Raznježim se kada Sunce grane, i kiša kada udara po prozorima. Raznježe me djeca što se smiju i raduju, okreću oko svoje osi samo zato što muzika svira, što nogicama mute male bare, u njima vide ono što odrasli već davno ne vide.

Eto, raznježim se kada starica nije sama, kada ima što reći i pomno je slušaju kao mudrost proživljenog. Eto, zbog mnogo čega se raznježim, isto tako zbog mnogo čega ja se rastužim. Rastužim se kada nema onoga što me raznježi. Tada u ljudima tražim nježnost pa i neka me pogrešno shvate, neka mi okrenu leđa, neka mi se smiju u lice, neka me vrag odnese u bespuće, bez nježnosti ja ne mogu živjeti…