Zadnjeg dana mjeseca travnja, suprug i ja zaputili smo se na Sljeme. Od početka nije baš nešto krenulo po planu, ali svejedno smo išli. Prvo smo čekali tramvaj broj 8 koji nikako nije dolazio. Tražili smo neku obavijest vezano uz to, ali je nismo pronašli. Na voznom redu pisalo je kako taj tramvaj ne vozi subotom, nedjeljom i blagdanom, a bio je ponedjeljak. Zaključili smo kako su i neki vozači dobili produženi vikend. Zaputili smo se pješice do Draškovićeve kako bismo se ukrcali na tramvaj broj 14.

Nismo već nekoliko godina bili na Sljemenu, ali vjerovali smo kako se sjećamo puta kojim smo već hodali. Prvi zaključak: sjećanje je varljivo i relativno.

Oznake nisu bile baš jasne i vidljive te smo izabrali širok put. Taj širok put svojim izgledom (širinom, vrstom šljunka) našoj logici činio se kao ispravan put. Zašto bi bio tako širok, ako se njime ne može doći do vrha? A put kojim bi si definitivno olakšali život, bio je gotovo neprimjetan. Drugi zaključak: izgled može jako prevariti. Treći zaključak: utaban i širok put ne znači i put kojim treba nužno kročiti. Svi smo mi jedinstveni i svaki naš put trebao bi biti stvoren našim koracima ili označen koracima malobrojnih ljudi sa sličnom životnom svrhom.

Nakon sat i pol do dva sata hoda shvatili smo kako nam put nije baš poznat. Došli smo do nekoliko raskrižja i birali smo nekad prema izgledu, nekad po osjećaju, nekad smo se dogovorili. Jesmo li pogriješili, teško je reći. Znam samo kako smo zalutali i time produžili put do cilja. U tom lutanju bilo je poučno i lijepo promatrati naš odnos. Slušati se međusobno, dati ruku za pomoć, nasmijavati se u teškim trenucima, promatrati prirodu, izjaviti koju životnu mudrost, međusobno se poticati, vjerovati kako svaki put mora voditi do vrha. Četvrti zaključak/potvrda: sve je lakše i ljepše uz prijatelja i partnera koji zajedno s tobom prolazi teškoće, traži nešto lijepo u njima i traži rješenje problema.

Postalo je već stvarno vruće, a mi smo se nalazili na nekim puteljcima bez hlada. Puteljke sam nazvala kozjim stazama. Imam nekih problema s koljenima i nisam bila baš najadekvatnije obuvena te zbog toga nisam željela nastaviti tim putem. Nije mi izgledao obećavajuće (možda sam se ponovno dala prevariti izgledom). Krenuli smo se vraćati i suprug je na tom dijelu puta sreo čovjeka iz svog rodnog grada kojeg nije vidio godinama. Prije toga ne znam kad smo zadnji put ugledali ljude! On je isto zalutao i po putu upoznao nekog Amerikanca te su zajedno odlučili ići do vrha. Krenuli smo s njima kroz šumski puteljak i na kraju opet završili na kozjoj stazici s koje smo se spustili. Oni su nastavili tom stazom, a mi smo se vratili i na obližnjem raskrižju izabrali krenuti desno. Bila je to neka biciklistička staza i barem je pružila malo hlada. Već nas je počelo i brinuti hoćemo li imati dovoljno vode. Nismo znali gdje smo ni kada ćemo doći (ako ćemo doći) do svog cilja. Situacija nam više nije bila smiješna. No, odlučili smo nastaviti uspon. Došli smo do asfaltirane ceste na kojoj je bilo toliko vruće i činilo se kako je to duži put do vrha. Krenuli smo dalje nekom stazom kroz šumu s malo hlada. Uspon je već postao stvarno naporan i noge me više nisu slušale. Došla sam do trenutka kad bih od jada najradije sjela i plakala. Odlučila sam i dogovorila se sama sa sobom kako više neću gledati gdje je cilj niti kakav me uspon čeka, nego ću se samo koncentrirati na svaki korak. Govorila sam sama sebi: „Svaki korak, ma koliko bio mali, vodi bliže cilju. Sad radim jedan korak. Radim jedan korak. Još jedan korak…“ I to je zapravo peti zaključak. Važno je koncentrirati se na sada i sada koristiti na način da se dovedemo bliže cilju. Svi koraci su važni, pa i oni najmanji.

Bilo mi je poučno i to što smo taj vrh vidjeli nekoliko puta tokom svog lutanja. Činio se tako blizu, a onda odjednom nestao s vidika. Nismo znali niti u kojem je smjeru, a kamoli koliko je dalek. Koliko često se to dogodi u životu? Čini nam se kako smo vrlo blizu svom cilju, a onda nešto iskrsne i cilj kao da se počne udaljavati od nas.

Kada smo konačno došli do cilja, sjeli smo na ručak. Prvo s čim smo se susreli bio je desetkovani menu. Što god smo tražili nisu imali jer je radio samo jedan kuhar. I OK, prihvatiš to. Izabrali smo grah s kobasicom. Kada je jelo došlo, mislila sam da haluciniram jer sam osjetila okus ribe. Suprug je osjetio isto, pa nam je bilo drago da nismo skrenuli s uma. Nije bilo baš ukusno, ali što se može. Pojeli smo, napili se i malo skupili snagu za dolje. Šesti zaključak: doći do cilja nije bilo ništa spektakularno. Bili smo zahvalni i sretni što smo ipak sretno stigli do cilja i nastavili stvarati nove ciljeve – najesti se, popiti, odmoriti i krenuti prema doma. Toliko željen cilj (ručak), ostavio je samo okus ribe, koju nismo naručili.

Na putu prema kući, bilo je divno, ako zanemarimo neke tjelesne boli. Hladovina, mir i tišina upotpunjena cvrkutom ptica te obojana prekrasnim bojama. Shvatili smo u kojoj točki puta je naše lutanje počelo. Bilo bi lakše da se nismo izgubili, no taj put onda ne bi donio toliko vrijednih životnih spoznaja, bolje upoznavanje sebe i svog supruga.

Zaključci za kraj: Važno je putovati i stalno se kretati dalje. Potoci ostaju bistri samo ako teku. Ako kojim slučajem stanu, vrlo brzo postaju ustajala voda. Važno je okružiti se ljudima koji te poštuju i podržavaju, koji su spremni pružiti ruku. To ne znači kako uvijek trebamo dijeliti mišljenje i slagati se s odlukama onog drugog. To znači slobodno odlučivati za sebe, preuzeti odgovornost za svoje odluke i pustiti drugoga da to isto radi u svom životu. Važno je biti u sada i biti otvoren učiti od učitelja zvanog Život.

Važno je razgovarati sa svojim srcem i prepustiti mu se. Nekad jednostavno treba ići stazama koje tek treba stvoriti i okružiti se sa sličnim ljudima. Nekad ljude, koji su nas do sad okruživali i koji vole slijepo slijediti naučene obrasce ponašanja, treba ostaviti da se kreću utabanim i širokim stazama. Tko zna kada će se naši putevi ponovno spojiti s njihovim i tko ćemo u tom trenutku biti…

I u najtežim i najizazovnijim trenucima u svom životu imamo najmanje dva izbora: žaliti sami sebe, okrivljavati sve oko sebe za ono što nam se događa ILI osvijestiti trenutak i zapitati se: „Što mi život sada želi poručiti? Što mogu napraviti da mi bude bolje?“ Rješenje će se sigurno pojaviti jer ima mnogo puteva i gotovo svi oni vode do istog cilja.

(03.05.2018.)