Kanalizirana poruka za 12. 05. 2023. glasi ovako:

„Koliko si sam/a sebi spremna priznati kako se zaista osjećaš?
Koliko si spreman/na pred drugima priznati kako se osjećaš?
Količina ove spremnosti govori o tome koliko si spreman/na živjeti svoj život autentično, odnosno u kojoj mjeri potiskuješ svoju jedinstvenost, veličanstvenost, neponovljivost i autentičnost.
Svijet bi bio ljepši, mirniji i radosniji kada bi svatko birao biti Svoj umjesto glumiti s ciljem udovoljavanja društvenim okvirima, koje su nametnuli i osmislili glumci, a ne duše u jedinstvenoj formi manifestacije Života…“

Uzmite koju minutu i razmislite o tome…

Ovih dana prolazila sam kroz vrlo zanimljive unutarnje procese za koje mi se čini da lagano prelaze iz podsvijesti u nesvjesni dio mene. Jedna od stvari koje sam otkrila je ta da sam unutar sebe nosila sram od toga Što i Kakva Jesam, u onom autentičnom smislu, u smislu duše koja je na svijet došla s određenim Darovima, kako bi te iste Darove podijelila sa svijetom.

Kada sam ušla u proces, ispod srama, nalazilo se (simbolički rečeno) raspuknuto srce iz kojeg krv šiklja na sve strane, umjesto da teče sa svrhom, funkcionalno i optimalno. To raspuknuto srce nastalo je zato što se još u djetinjstvu aktivirao živčani put preživljavanja, umjesto živčanog puta življenja svog punog potencijala.

Kada se to dogodilo, dio duše jednostavno se morao maknuti, kako bi se tijelo i um fokusirali umjesto na kreativnost i stvaranje, na puko preživljavanje. Budući da nikad nisam naučila svjesno se prebacivati iz moda preživljavanja u mod življenja svog punog potencijala, cijeli moj živčani sustav kao da je konstantno prenapregnut, kao da vrišti od napetosti, iscrpljenosti i želje da odmori.

Možda i sami doživljavate tako nešto i takva energetska pozadina može dovesti do emocionalne tuposti ili prevelike emocionalne osjetljivosti, do bezvoljnosti ili potrebe da stalno nešto radite/stalno nekamo idete kako biste izbjegli mogućnost shvaćanja kako se zaista osjećate kad stanete. Može dovesti do razvijanja mnogih plitkih međuljudskih odnosa u kojima se osjećate usamljeno ili može dovesti do socijalne izoliranosti… Može dovesti do toga da stalno trebate da vam netko govori što morate i kada učiniti ili do druge krajnosti, da vam nitko ništa ne smije prigovoriti, jer uvijek morate biti u pravu… Drugim riječima, ista pozadina može dovesti do naoko različitih emocionalnih, mentalnih, fizičkih i duhovnih stanja u dimenziji dualnog shvaćanja svijeta.

I sve to potječe od toga da izbjegavamo biti autentični, da svoju autentičnost smatramo nekim jadnim i slabim dijelom sebe, koji moramo pod svaku cijenu zaštititi, ali… Istina je zapravo suprotna… Jedino kada dozvolimo svom autentičnom dijelu sebe (i iscijelimo traume nastale zbog njegovog potiskivanja kako bismo preživjeli djetinjstvo), Život počinje imati okus zadovoljstva, ispunjenosti, smislenosti, mira, prihvaćanja, radosti, kreativnosti, zabave, povjerenja…

Iz moje perspektive, zaista se isplati osjetiti tu promjenu doživljavanja Života na svojoj koži, no bez uranjanja u sebe, bez priznavanja svojih pravih emocionalnih stanja jednostavno ne ide.

I, zašto ne ide?

Emocije su zapravo energija koja se kreće, pokretači misli, ponašanja, odluka, akcija, riječi koje izgovaramo… Ako nismo svjesni svojih emocija, ako od nekih bježimo jer su „negativne“ ili se s njima borimo, a druge silom želimo unijeti u život jer su „pozitivne“, mi zapravo silujemo Život, njegovu energiju i sami sebe.

Da, dobro ste pročitali. Tako silujemo sebe i Život. I zbog stava koji ne uključuje prihvaćanje i suradnju sa svim emocijama bilo koje energetske vibracije, te emocije kreiraju životne situacije koje često nisu ugodne niti ono što smo si željeli, ali su nužne kako bismo stali i konačno se zapitali: „Što ja zapravo osjećam u sebi, o sebi i o Životu? Što to govori o meni? Živim li ja svoj Dar i dijelim li ja taj Dar s drugima?“

Suradnja i prihvaćanje emocija ne znači da primjerice osjetimo ljutnju i onda je izbacimo iz sebe tako što vičemo na nekoga (ili u nekim slučajevima neki i udare nekoga). To znači osjetiti ljutnju, znati koja je funkcija ljutnje i onda je izraziti, ali ne na klasičan asertivan način, kako je to danas moderno, nego na malo drugačiji način. Recimo: „Kada ovo govoriš/kada se ovako ponašaš prema meni, osjetim ljutnju. To je znak da se od nečeg branim, da postoji neki ranjeni dio mene koji traži iscjeljenje. Oprosti, ne želim sada nastaviti s ovim razgovorom dok ne shvatim o čemu se tu zapravo radi.“

Nakon toga, zaista izađete iz komunikacije i uđete u sebe kako biste otišli „na kavu“ sa svojom ljutnjom.

Fascinantno je promatrati reakcije drugih kada tako reagirate. Fascinantno je promatrati kako se produbljuje međuljudski odnos, kako se razvija poštovanje među ljudima, kako se obrambeni zidovi spuštaju i kako se otvara prostor da umjesto dva glumca komuniciraju dvije duše.

No, nemojte mi vjerovati na riječi. Pokušajte sami, no prije probe potrudite se naučiti funkciju emocija i proces unutarnje suradnje s emocijama.

Ukoliko želite učiti od mene, za to preporučam usluge Theta tretmana i/ili grupni rad pod nazivom „Razvijanje i njegovanje unutarnjeg mira“. Za sve dodatne informacije svratite na FB stranicu Put Pjesme Srca na kojoj su navedeni svi kontakti na koje me možete dobiti.

S ljubavlju,
Rebeka