Sad gledam i doživljavam neku novu sebe. Većinu vremena mi je jako zabavno i uzbudljivo, no ima trenutaka kada osjećam neki rascjep unutar sebe. Rascjep u smislu da staro još nisam potpuno otpustila, a novo tek uči hodati na klimavim nogicama. U cijelom tom procesu baš su se sve te velike promjene za mene „slučajno“ poklopile s Flow Summitom. Do sad sam pogledala sva videa i definitivno neke vježbe i predavanja želim doživjeti ponovno.

Za mnoge predavače još uopće nisam čula, a za one koje sam čula doživjela sam ih potpuno drugačije nego prije. I kad osjetim neki lagani otpor od toga da pogledam nekog predavača, ipak pogledam i na kraju shvatim kako taj moj otpor nema veze s mojom intuicijom i da je to osjećaj na temelju kojeg ne mogu zaključiti što je dobro za mene, a što nije. Taj otpor je samo strah od još većih promjena jer sam se stvarno našla na totalno nepoznatom i nesigurnom terenu (za moju podsvijest i način dosadašnjeg života). Jako je zanimljivo primijetiti kako baš u videima kod kojih osjetim neki početni otpor pronalazim ono što mi pomaže u rješavanju trenutnih strahova i briga, dublje objašnjenje onoga što već znam, novo razumijevanje poznatih iskustava i znanja, nova znanja na temelju kojih se rađaju nove ideje.

U ovom tekstu s vama želim podijeliti dubok osjećaj zahvalnosti, divljenja, nježnosti i ljubavi prema svemu što doživljavam i prema svim ljudima na ovoj kugli zemaljskoj. I stvarno mislim doslovno na sve ljude, a ne samo na one „pozitivce“, dok „negativci“ nisu dostojni ni da ih spomenem, a kamoli da prema njima osjećam zahvalnost, divljenje, nježnost i ljubav.

Toliko sam zahvalna u prvom redu svim dušama u ljudskim tijelima od kojih sam dobila bilo kakvu pomoć, podršku, savjet u procesu razmišljanja o otvaranju obrta te u procesu samog otvaranja obrta. Zahvalna sam sebi jer sam u cijelu priču ušla na totalno drugačiji način u usporedbi sa svojim dosadašnjim načinima ulaska u nove situacije.

Zahvalna sam svim predavačima, autorima knjiga, „običnim“ ljudima od kojih sam ikad išta učila. Zahvalna sam svim ljudima koji su omogućili tiskanje i prodaju knjiga, knjižnice, Internet, učenje iz udobnosti svog doma… Zahvalna sam svim ljudima koji rade na sebi, koji svoja znanja, iskustva i vježbe strastveno dijele, koji su otvoreni za učenje od drugih… Zahvalna sam sebi što sam otvorena za učenje i što sam otvorena za dijeljenje znanja.

Divim se svima nama, bez obzira na to što smo doživjeli u životu i što trenutno doživljavamo. Divim se našoj snazi, snalažljivosti, kreativnosti, što težimo boljem iako nekad ne znamo kako, a nekad čak ne znamo u čemu je stvarno problem, a još manje kako ga riješiti.

Svi smo na toliko mnogo načina ranjeni. Odgajali su nas ranjeni ljudi. Njih su odgajali ranjeni ljudi… I svi oni su željeli bolje, trudili su se nešto promijeniti, trudili su se svojoj djeci dati ono što nisu dobili od svojih roditelja, a trebalo im je. I mnogo puta u tome nisu uspjeli jer su problem pokušavali riješiti u vanjskom svijetu, dok  uzrok problema leži u našoj unutrašnjosti. I ovdje nema mjesta osuđivanju, prosuđivanju i krivnji. Stvarno vjerujem da svi (pa i oni „negativci“) rade najbolje što znaju.

Što to uopće znači biti „pozitivac“ i „negativac“? To su iluzije. Svi u sebi nosimo i žrtvu i zlostavljača. Svi u sebi nosimo i ljubav i mržnju. Svi u sebi nosimo i vjeru i nepovjerenje. Svi u sebi nosimo sve dualnosti koje primjećujemo u vanjskom svijetu i kod drugih ljudi. I ne govorim to iz teoretskog znanja. Uistinu govorim iz iskustva. Uvijek sam se trudila biti dobra kćer, dobra žena, dobra prijateljica, ali to ne znači da nisam druge povrijedila. Voljela sam, trudila sam se voljeti, silila se na opraštanje (jer tako to rade dobri ljudi), zavaravala se da sam u tome uspjela i onda kroz vježbu pai da gong shvatim koliko sam mržnje nosila u sebi bez da sam toga uopće bila svjesna.

I ne trebamo znati upravljati emocijama, upravljati mislima, upravljati ponašanjem, upravljati svojim životima jer upravljanje zapravo znači: „ovo je dobro/poželjno, toga moram imati, to mogu drugima pokazati, takva mogu biti, ali ovo drugo zasigurno ne smijem iskusiti, pokazati, pomisliti jer bi to onda značilo da ne vrijedim.“ U sebi stvaramo i vodimo nevjerojatne borbe. Konstantno se borimo protiv onoga što zbog tko zna čega ne bismo smjeli osjećati, misliti, doživljavati, priželjkivati i to svim silama želimo umanjiti, izbaciti iz sebe, ne gledati u to, otupiti… S druge strane, jako se trudimo pokazati ono što smatramo vrlinama, preuveličavamo ih, ponosimo se njima, veličamo ih, na temelju njih se uspoređujemo s drugima i drugima nabijamo osjećaj manje vrijednosti… Silujemo sami sebe svaki dan i možemo mi zavaravati sebe da smo duhovni, prosvjetljeni, stručni i sl. koliko god želimo, ali to ne umanjuje borbu koju svakodnevno doživljavamo unutar sebe na podsvjesnoj i nesvjesnoj razini.

Da bi to prestalo, uistinu je potrebno svjesno živjeti, svjesno prolaziti kroz svakodnevne situacije, promatrati svoje misli, emocije, ponašanje, navike… Također je potrebno pogledati istini u oči, vidjeti što sve ne želimo o sebi i u sebi vidjeti, prihvatiti te dijelove sebe, oprostiti sebi i drugima, pronaći ljubav u sebi za sebe, surađivati sa svim dijelovima sebe. I taj oprost i ta ljubav i zahvalnost i divljenje nije nešto što se može naučiti. To nije nešto na što se možete prisiliti, što možete glumiti. To je nešto što vas preplavi, što zagrli svaku vašu stanicu kad spoznate da te energije izviru iz vašeg središta bića i da u vašem središtu bića postoji neiscrpan izvor tih energija.

Svima želim da dotaknu taj izvor unutar sebe, a hoće li se to ostvariti ili neće ovisi jedino o vama. Kad iskreno odlučite krenuti na taj put, iako ne znate od kuda krenuti niti kako, put će se pred vama otvarati u vašem tempu. Put će vam donijeti prave ljude, prave poruke, prave knjige, web stranice, videa, radionice, edukacije, a tada je vaša odgovornost te znakove prepoznati i slijediti ih. (14. 05. 2022.)

S ljubavlju,

Rebeka