Mnogi od nas mentalno znaju što znači riječ „suradnja“, no nisam sigurna koliko nas (brojim i sebe) uistinu iskustveno zna što znači ta riječ. Prema Hrvatskom jezičnom portalu „suradnja“ znači zajednički rad; sudjelovanje radom ili djelatnošću na kakvom projektu, planu ili općem djelovanju. „Suradnik“ znači onaj koji s kim surađuje, koji obavlja zajednički posao ili radi na zajedničkom projektu.

Tijekom svog rada u sustavima, a i u svom privatnom životu, shvatila sam kako su mnogima (i meni često) puna usta suradnje, a od suradnje niti „S“. Na žalost, suradnja među institucijama odnosi se na razmjenu papira i to prečesto ne rezultira posljedicom zbog koje su institucije i krenule u suradnju – npr. pomoć djetetu s teškoćama u razvoju da se integrira u školski sustav. Umjesto da svaka strana kaže: „Po ovom pitanju mi možemo napraviti to, to i to. Što vi možete napraviti i kako se možemo zajedničkim snagama usmjeriti na zajedničko dogovoreni cilj?“, to izgleda ovako: „Mi smo tu nemoćni. Dajemo sve od sebe, ali zakazao je Centar za socijalnu skrb.“ Ili: „Trebalo bi napraviti to, ali zakoni i pravilnici nam to ne dozvoljavaju.“

S druge strane imamo Centar za socijalnu skrbi koji kaže: „Sve smo poduzeli što smo mogli s našim resursima, ali zakazala je škola/roditelji/tko god.“

Ne znam kako vama, ali meni to uopće ne znači suradnja, nego natjecanje tko je bolji i tko je gori, tko radi kvalitetnije, a tko ne radi ništa. Radi se također i o prebacivanju loptice odgovornosti pa se krive i pozivaju na odgovornost sve institucije osim one u kojima sami radimo.

U odgoju djece, u partnerskim odnosima također često nema suradnje već natjecanja – tko će biti bolji, tko je više, tko je poštenije, tko je „šef“, a tko „podložni“… U takvim odnosima ima mnogo pretpostavki i očekivanja, a malo otvorene i iskrene komunikacije. Kvalitetna suradnja ne može postojati bez kvalitetne komunikacije.

Tako se ponašamo i prema sami sebi, odnosno prema dijelovima samih sebe.

Kada se suočimo s bilo kojom emocijom ili mi pokušavamo kontrolirati, suzbiti, ignorirati, potisnuti emociju ili dozvolimo da emocija preuzme kontrolu nad nama i našim životom. I nema ovdje mjesta za krivnju niti sram. Svi smo tako odgajani i tako smo naučeni. Ne propitkujemo i stvari uzimamo zdravo za gotovo.

Što ako je umjesto te ili – ili situacije u odnosu s emocijama (u ovom slučaju sa strahom) moguće surađivati s emocijom – da zajedničkim snagama radimo na nekom cilju, rješenju problema, podizanju kvalitete odnosa sa samim sobom?

Ništa u prirodi ne postoji slučajno niti postoji bez da ima neku funkciju. Tako i strah ima funkciju da aktivira cijeli naš sustav u stav borbe ili bijega kada se nađemo u nekoj ugrožavajućoj situaciji. U takvim situacijama nemamo vremena razmišljati i tada se nemamo vremena identificirati s emocijom, već je prirodno propuštamo kroz sebe i dozvoljavamo joj da napravi što treba – pokrene tijelo u borbu ili bijeg. Kad situacija prođe, naš sustav se vrlo brzo smiruje i strah se povlači.

No, problem je kad strah potičemo razmišljanjem o prošlosti ili zamišljanjem neke životno ugrožavajuće situacije koja se u našoj točki sada i ovdje zapravo ne događa. Tada se identificiramo sa strahom, a nakon toga ga želimo silom izbaciti iz sebe ili mu dozvoljavamo da upravlja s nama. Mi smo ti koji držimo strah, a da to niti ne kužimo. U takvim ugrožavajućim situacijama koje se nalaze u našem umu, strah se pokrene, ali ne može navesti tijelo u borbu ili bijeg jer na tom mjestu i u tom vremenu ta situacija ne postoji izvan nas, nego samo unutar nas. I tada lako postajemo prijemčivi za manipulacije i vanjsku kontrolu: „Ja to ne znam riješiti. To znaju naši stručnjaci, političari, netko drugi i zato ću slušati njih. Jedino tako mogu preživjeti.“

Što ako postoji način da u takvim trenucima niti ne pokušavamo kontrolirati strah niti mu dozvoljavamo da upravlja našim životom, odlukama i akcijama? Što ako je moguće primijetiti strah i napraviti s njim sastanak? Na sastanku staviti karte na stol i reći: „Ovo doživljavam kao ugrožavajuće i zato se javio strah, koji samo želi da preživim. Što se trenutno zapravo događa i koju poruku mi strah želi prenijeti? Što strah sada želi od mene da napravim kako bismo se maknuli od situacije za koju mislim da me ugrožava? Što ja želim i mogu napraviti kako bih se zaštitila? Što me uistinu ugrožava? Jesam li 100% siguran da će se to čega se sada pribojavam uistinu i dogoditi? Ako se dogodi, koje su mi opcije? Da li me to 100% životno ugrožava ili možda na situaciju gledam preusko? Koja je šira perspektiva? Koja su moguće rješenja?“

Iz iskustva vam govorim da u takvim razgovorima sa strahom, kada prihvaćate da je strah tu, ali niti ga pokušavate kontrolirati niti dozvolite da on kontrolira vas, možete puno toga naučiti o sebi. Isto tako, možete shvatiti kako u nekim situacijama reagirate kao da ponovno imate 3 godine i čekate da vas netko spasi, umjesto da prihvatite ulogu odrasle osobe, svoju moć i snagu.

Nedavno sam razgovarala sa strahom i dobila sam poruku da je tu zato što sam ga u djetinjstvu odlučila zadržati u određenom dijelu tijela, kao obrambeni mehanizam jer sam bila povrijeđena i ranjena mnogo puta kada me ljudi iz okoline nisu shvaćali ozbiljno, kada su mi govorili zašto pričam o nečemu kada ne znam još što znači život, kada su mi govorili da previše sanjarim, da ljudi nisu dobri kako vjerujem da jesu i slično…

Taj strah se svaki puta aktivirao kada sam nekim dijelom sebe zaključila da bi se u nekoj situaciji isto moglo ponoviti. Taj strah mi je omogućio da bježim od tih situacija i tako se zaštitim od moguće ponovljene boli. Kada sam pitala što želi od mene, što me uči, strah mi je rekao da me uči kako prihvatiti sebe i vjerovati u sebe. Želio je da vidim ono što sam donijela na ovaj svijet kako bih služila drugima, a što sam sakrila i od same sebe.

Kada sam prihvatila tu poruku, strah je u velikoj mjeri otišao. Nekad se ponovno vrati jer ga svojim naučenim obrascima misli ponovno dozovem, no ovo je proces. Nismo preko noći naučili funkcionirati ovako kako funkcioniramo, pa nije realno očekivati da preko noći naučimo surađivati sa strahom ili bilo kojom drugom emocijom. To je proces. Znam da imam koristi od toga što sam se upustila u taj proces, a vjerujem da biste i vi mogli imati koristi od toga. Samo je pitanje želite li ili ne.

(26. 05. 2022.)

S ljubavlju,

Rebeka