Iako je posljednjih godina Boris Bućan izlagao svoje lijepe velike slike koje odišu svježinom, svjetlom i vedrim bojama, ipak ga ponajprije pamtimo kao nezaobilazno ime grafičkog dizajna. Sedamdesetih godina (diplomirao je 1972. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu) istaknuo se odmah duhovitim konceptualnim rješenjima minimalističkog grafičkog izraza, da bi osamdesetih, kada je u hrvatskoj snažno zapuhao duh i dah postmoderne Boris Bućan započeo seriju plakata velikih formata (tada je to bila revolucionarna novost, a plakat se slagao od četiri ili šest dijelova formata 100×70 cm). Kompozicijski bile su to velike slike sa svim potrebnim informacijama, ali s tekstovima ispisanim diskretno tako da ne remete jedinstveni pogled na sliku. S pojavom takvih Bućanovih plakata počelo se govoriti o urbanim slikama, o urbanom slikarstvu koji je istinski doprinosilo vizualnoj kvaliteti i vizualnom identitetu gradova  (još nismo tada bili zatrpani jumbo-plakatskim reklamama).

Izvanredno dekorativne ilustracije, koje je sam slikao za svoje plakate namijenjene muzejima, kazališnim predstavama i izložbama, i obljetnicama, temeljio je na inteligentnom odnosu prema temi koju su ti plakati predstavljali. Nezaboravni su plakati „Kada ste u posljednjih sto godina bili u Muzeju za umjetnost i obrt?“ ili čuveni plakat za predstavu „Žar ptica“ u splitskom HNK-u, ili ULUPUH-ov obljetnički plakat. Ti su plakati postali gotovo odmah kultni za koje su se grabili kolekcionari, pa nije čudo da su se Bućanovi plakati našli u kolekciji Victoria&Albert Museuma među najuspješnijim plakatima 20. stoljeća, kao i u kolekciji prestižnog američkog muzeja moderne umjetnosti MOMA.

Dovoljno je opisati Bućanov ironijski pristup obljetničkom plakatu ULUPUH-a na kojem sjede trojica za stolom predstavnici i pobornici različitih likovnih ideja: dizajner (naslikan konstruktivno kubistički), kičer (predstavnik nove slike u dekorativnoj šarenoj košulji) i umjetnik (tu je sebe portretirao sasvim konturno).

Među posljednjim izložbama slika pamtimo one dvije održane u Gliptoteci HAZU koje je podržala i otvorila također legendarna prof. Vera Horvat Pintarić. Bućanove slike izložila je nedavno u svom stanu na Gvozdu u Zagrebu Dagmar Meneghello iz svoje bogate kolekcije, koje je Bućan gledao s divljenjem (samom sebi)  jer je već zaboravio mnoga svoja brojna djela (izlagao je na preko 70 izložbi u zemlji i inozemstvu). Osobno ga poznajem iz osamdesetih godina kada je benevolentno učestvovao na izložbama i akcijama Galerije Događanja gdje sam radila. Njegov nezaboravan lik gospodina u šeširu zabilježio je Fredy Fijačko u svojoj fotomonografiji „Britanac nedjeljom prijepodne“, gdje je Boris Bućan redovito dolazio na kavicu uživajući na suncu i u vrevi purgerskih zaljubljenika u starine.

Istaknuti značaj Borisa Bućana, odnosno njegov opus, sada kada nas je napustio, nemoguće je u kratkom osvrtu. Napisane su o njemu i monografije, postoje katalozi, ali svakako treba posebno istaknuti  njegovu avangardnu poziciju sa koje je rušio oštre granice između slikarstva i dizajna kao inovator i originalan autor plakatske umjetnosti.