Sada sam konačno spremna reći da sam ovisna o patnji i da zbog nekog unutarnjeg razloga uglavnom biram ostati u patnji.

No, ipak sam odlučila ovo sve napisati javno, a ne u svoj dnevnik. Ovo ima itekako veću težinu za mene, a netko možda pronađe u ovom tekstu nešto vrijedno i za sebe. Izlazak iz te ovisnosti nije moguć, ako niti ne znamo da smo ovisni o patnji i ako ne znamo kako ta ovisnost funkcionira. Drugim riječima, priznavanje istine prvi je korak liječenja od ovisnosti o patnji.

Jučer sam bila inspirirana i motivirana ući u proces kopanja po sebi na meni neuobičajeni način. Odlučila sam prije procesa postaviti namjeru da mi se u svjesnom dijelu mog bića sada pokaže u svom punom intenzitetu najveća bol koju nosim u sebi. Bol se pojavila prvo u lijevoj podlaktici, pozabavila sam se s njom, otpustila je, a onda se pojavila u desnoj nozi, u zdjelici, u području srca, grla, glave… I prihvaćala sam je i promatrala, učila od nje korak po korak, a nakon procesa pala sam u neko čudno stanje svijesti u kojem mi se nakon „buđenja“ iz tog stanja činilo kao da sam negdje nestala, a ne znam gdje, a opet znam da sam bila baš tamo gdje trebam biti. No, ovo je zapravo nevažno za ovaj tekst.

No, prije spavanja sam se zapitala: „Zašto sam uopće imala potrebu zatražiti da u sebi osjetim najveću bol koju nosim u sebi?“ Da, programirana sam kako se tako rješavaju unutarnje blokade, imam iskustvo koje to potvrđuje, a nakon toga slijede očekivane i neočekivane promjene u različitim aspektima mog života. Te promjene se svaki puta odnose na više ravnoteže, mira, radosti, lakoće, nježnosti, ljubavi i razumijevanja i prema sebi i prema drugima.

I prije spavanja odlučila sam ući u proces u kojem tražim osjećanje najdubljeg mira koji nosim u sebi, da se svaka moja stanica i kvantna čestica tijekom noći okupaju u tom unutarnjem miru. I ušla sam u proces i vrlo brzo utonula u zaista čvrsti san.

Danas prijepodne dopisivala sam se s jednom divnom dušom. Dopisivanje s njom nije slično dopisivanjima koje inače vodim. To je žena koja itekako dobro razumije podsvjesne igre i energetsku dinamiku. Kad se dopisujemo i/ili razgovaramo, jedna drugoj nesvjesno podižemo blokade na površinu bez ljutnje i zamjeranja jedna prema drugoj, već uz puno podrške, ljubavi i razumijevanja da izrazimo svoju bol, da osvještavajući bol jedna drugoj držimo prostor u kojem zajedno možemo doći do odgovora i rješenja za tu bol… No, ovdje ću stati s opisom naših razgovora, jer niti ne znam kako bih to riječima opisala, samo ću reći da su mi ti razgovori zaista vrijedni i bilo bi mi drago i druge ljude vidjeti kako uživaju u takvoj vrsti razgovora u kojima su obje strane prisutne za sebe i za drugu osobu te usmjerene na rast, razvoj, istraživanje, zabavu, izlaženje iz poznatih (komfornih) zona.

I u tom dopisivanju, shvatila sam zašto mi je draže tražiti da osjetim bol, nego da osjetim mir, radost, nježnost, ljubav… što god „pozitivno“.

Kad tražim suočavanje s boli s namjerom transformacije boli, zapravo ostajem na poznatom terenu u kojem mogu stvoriti priču kako se trudim „raditi na sebi“ i osloboditi se energetskih i podsvjesnih blokada. I to zaista funkcionira, ali ako ćemo najiskrenije, funkcionira djelomično. I kada ne uspijem nešto riješiti, ja mogu reći kako dajem sve od sebe, ali jednostavno ne znam i ne mogu u ovom trenutku shvatiti koji je izvor „problema“ koji želim riješiti, a ni u jednom trenutku se ne sjetim povezati se s energijom rješenja. I tako imam opravdanje ostati u patnji i ulozi žrtve i u isto vrijeme vjerovati u iluziju kako dajem sve od sebe i kako zapravo nisam u ulozi žrtve i kako se zaista želim riješiti patnje. (Samo mala digresija – važno je razlikovati bol od patnje. Bol je dio ove dimenzije, ali patnja ne mora biti. Patnja je izbor vezivanja i identificiranja za bol. Unutarnja bol nastaje svaki puta kad svoju moć izbora i odgovornosti za vlastiti život predamo u tuđe ruke, a patnja nastaje kad povjerujemo da to mora biti tako, da zaslužujemo da nas boli jer nismo dovoljno poslušni/dobri/uspješni/strpljivi/nastavite niz ili smo previše pohlepni/nestrpljivi/hladni/emocionalni/nastavite niz.)

Kad tražim da na svjesnom nivou osjetim najdublji mir koji nosim u sebi, prisutnost tog mira podigne na površinu sve što nosim u sebi i što nije usklađeno sa vibracijom tog mira. Tada se podignu otpori koje itekako dobro mogu izbjeći kad tražim da mi se pokaže najveća bol koju nosim u sebi. Ta najveća bol koju nosim u sebi i koja mi se prikaže u tom trenutku je ona koja ne odstupa puno od trenutne cjelokupne vibracije mog bića. To je tako zato što podsvijest ne voli promjene i napravit će sve da udovolji tom traženju, a da u isto vrijeme zadrži postojeći način funkcioniranja, jer je on poznat, a zato što je poznat je „siguran“. No, kad tražim da osjetim najdublji mir koji nosim u sebi, tada je najveći otpor (i bol) ono što je u najvećem neskladu s vibracijom mira. I tada suočavanje s otporom koji se podigao zbog osjećaja mira dovodi do većeg pomaka u svijesti, većeg oslobađanja (ali i veće potrebe da pobjegnem od tog otpora zbog vlastite ovisnosti o patnji).

I za kraj s vama ću podijeliti kanaliziranu poruku za 26.05.2023., koja je u meni samo dodatno podigla otpore od kojih sam željela pobjeći, no nakon što sam otporima dala da malo divljaju, shvatila sam da zaista želim u procesu osjetiti svoja slobodna krila. Što se događalo u procesu, tema je možda nekog drugog teksta.

Poruka glasi:

„U svakom trenutku svatko od vas ima izbor živjeti svoj život punim plućima kroz radost, mir i veselje.

No, ipak birate živjeti svoj život između sredine i minimuma svog punog potencijala.

Zbog čega vam je draže ostajati u patnji, umjesto da izaberete raširiti svoja krila i pokazati i sebi i svijetu svoju veličanstvenost, jedinstvenost i divotu?

Pitanje „Kako bi me onda drugi prihvatili?” nije dovoljno dobar razlog za takav izbor. To je opravdanje koje većina ljudi odlučuje živjeti iz dana u dan, a većina ljudi u isto vrijeme duboko u sebi želi upravo raširiti svoja krila, osjetiti prihvaćenost svega onoga Što on/ona Jest.

Prihvaćanje ne ide izvana prema unutra, već iznutra i onda se umnaža vani.“

I zaista, jedna od glavnih poruka svih procesa koje sam prolazila ovih dana je ta da odbijam prihvatiti sama sebe i u tom odbijanju uporno pokušavam dobiti prihvaćanje izvana. A iscjeljenje boli zbog neprihvaćanja od strane drugih ide upravo kroz iscjeljenje boli zbog neprihvaćanja Svega Što Jesam i mogu biti, ali se ne usudim raširiti krila.

Uživajte u sebi i ovom danu maksimalno što možete, a ja nastavljam s istraživanjem mogućnosti širenja svojih krila. Tko želi istražitvati mogućnosti življenja vlastitog punog potencijala, tu sam za bilo kakva pitanja, pomoć i/ili podršku.