Kršćanski institut predvodio je kampanju za reformu odjeljka 5 kako bi se riječ ‘uvredljivo’ uklonila iz odjeljka 5 Zakona o javnom redu, kao dijela zakona o kriminalu i sudovima. Nakon duge kampanje, koja je uključivala podršku slavnih osoba, uključujući Rowana Atkinsona i Stephena Fryja, tadašnja ministrica unutarnjih poslova Theresa May na kraju je pristala. Promjena je sada uključena u odjeljak 57 Zakona o kaznenim djelima i sudovima iz 2013. koji je stupio na snagu 1. veljače 2014.

Navikli smo da nas Rowan Atkinson nasmijava, ali cenzura nije nimalo smiješna i ovaj njegov govor vrlo ozbiljno ukazuje na društvene probleme. Njegove misli na jezgrovit način ocrtavaju temeljnu prirodu sloboda koje nam daje sloboda govora kao takva. Prikladan odgovor na uvredu je govor. Bolji govor, a ne loš govor ili prepucavanje, to je najbolji način je da se nosite s lošim govorom. Uvijek ima načina da se na loš govor odgovori na pravi način i da ga se neutralizira.

Evo i cjelovitog transkripta govora Rowana Atkinsona:

“Moje polazište kada je u pitanju razmatranje bilo kojeg pitanja vezanog za slobodu govora je vrlo strastveno uvjerenje da je druga najdragocjenija stvar u životu pravo na slobodno izražavanje. Mislim da je najdragocjenija stvar u životu hrana u tvojim ustima, a treća najdragocjenija je krov nad glavom, ali na drugom mjestu za mene je slobodno izražavanje, odmah ispod potrebe za održavanjem samog života. 

To je zato što sam uživao u slobodi izražavanja cijeli svoj profesionalni život i očekujem da ću to i nastaviti činiti. Ja osobno vrlo vjerojatno neću biti uhićen bez obzira na postojeće zakone koji ograničavaju slobodu izražavanja, zbog nedvojbeno privilegiranog položaja koji se daje ljudima iz javnog života. Dakle, moje brige su manje za mene, a više za one koji su ranjiviji zbog njihovog položaja. Kao čovjek koji je uhićen u Oxfordu jer je policijskog konja nazvao homoseksualcem. Ili tinejdžer koji je uhićen jer je scijentološku crkvu nazvao kultom. Ili vlasnik kafića koji je uhićen zbog prikazivanja odlomaka iz Biblije na TV ekranu.

Kad sam čuo za neke od tih apsurdnijih prekršaja, sjetio sam se da sam već bio ovdje u izmišljenom kontekstu. Jednom sam napravio emisiju pod nazivom Not the Nine O’Clock News i napravili smo skeč u kojem je Griff Rhys-Jones glumio policajca Savagea, očito rasističkog policijskog službenika kojemu ja, kao njegov zapovjednik postaje, dajem masku zbog uhićenja crnog čovjeka zbog cijelog niza smiješnih, izmišljenih i apsurdnih optužbi. Optužbe zbog kojih je policajac Savage uhitio gospodina Winstona Kodogoa s 55 Mercer Roada bile su sljedeće:

‘Hodanje po pukotinama na pločniku’

‘Hodanje u glasnoj majici u naseljenom području tijekom sati mraka’ i jedna od mojih omiljenih ‘Hodanje posvuda’

Također je uhićen zbog ‘mokrenja na javnom mjestu’ i ‘gledanja u mene na smiješan način’ .

Tko bi rekao da ćemo završiti sa zakonom koji će omogućiti životu da tako precizno oponaša umjetnost. Negdje sam pročitao da je slučaj gay konja odbačen nakon što je uhićeni muškarac odbio platiti kaznu i da je slučaj scijentologije također odbačen u nekom trenutku tijekom sudskog procesa.

To je pokazatelj da zakon dobro funkcionira, zanemarujući činjenicu da je jedini razlog zbog kojeg su ti slučajevi odbačeni upravo publicitet koji su privukli. Policija je osjetila da je ismijavanje pred vratima i povukla je određene poteze. Ali što je s tisućama drugih slučajeva koji nisu uživali kisik javnosti? Nije li to bilo dovoljno smiješno da privuče pozornost medija? Čak i za one akcije koje su povučene ljudi su uhićeni, ispitivani, privođeni na sud pa puštani. To nije zakon koji ispravno funkcionira: to je cenzura najstrašnije vrste.

Zajednički odbor za ljudska prava Parlamenta dobro je sažeo cijelo ovo pitanje rekavši ‘Iako uhićenje prosvjednika zbog korištenja ‘prijetećeg ili uvredljivog’ govora može, ovisno o okolnostima, biti razmjeran odgovor, ne mislimo da je jezik ili ponašanje koje je samo puko ‘vrijeđanje’ ikada trebalo biti kriminalizirano na ovaj način’. 

Jasan problem sa zabranom uvrede je taj što se previše stvari može protumačiti kao takve. Kritiku je lako protumačiti kao uvredu. Ismijavanje se lako protumači kao uvreda. Sarkazam, nepovoljna usporedba, samo iznošenje alternativnog stajališta može se protumačiti kao uvreda. A budući da se toliko toga može protumačiti kao uvreda, nije iznenađujuće da je toliko toga i bilo, kao što pokazuju primjeri o kojima sam ranije govorio.

Iako je zakon o kojem se raspravlja već više od 25 godina na snazi, on je pokazatelj kulture koja je preuzela zakonodavne programe uzastopnih vlada koje su, s razumnom i dobronamjernom ambicijom da obuzdaju odvratne elemente u društvu, stvorile društvo izrazito autoritarne i kontrolirajuće prirode. To je ono što biste mogli nazvati Novom netolerancijom, novom, ali intenzivnom željom da se uguše neugodni glasovi neslaganja. ‘Nisam netolerantan’, kažu mnogi ljudi; mnogi blago govoreći, visoko obrazovani, liberalno orijentirani ljudi kažu: ‘Netolerantan sam samo na netoleranciju’. 

I ljudi su skloni mudro kimati glavom i reći: ‘Oh, mudre riječi, mudre riječi’, a ipak, ako razmišljate o ovoj navodno neupitnoj izjavi dulje od pet sekundi, shvaćate da je sve što zagovara zamjena jedne vrste netolerancije drugom. Što za mene ne predstavlja nikakav napredak. Temeljne predrasude, nepravde ili ljutnje ne rješavaju se uhićenjem ljudi: rješavaju se tako što se pitanja iznose, raspravljaju i rješavaju po mogućnosti izvan zakonodavnog procesa. Za mene je najbolji način da se poveća otpor društva prema uvredljivom govoru da se dopusti puno više toga. Kao i kod dječjih bolesti, možete se bolje oduprijeti klicama kojima ste bili izloženi. 

Moramo izgraditi svoj imunitet na vrijeđanje, kako bismo se mogli nositi s problemima koje može pokrenuti savršeno opravdana kritika. Naš prioritet trebao bi biti baviti se porukom, a ne glasnikom. Kao što je predsjednik Obama rekao u obraćanju Ujedinjenim narodima prije mjesec dana: ‘…hvalevrijedni napori da se ograniči govor mogu postati oruđe za ušutkavanje kritičara ili ugnjetavanje manjina. Najjače oružje protiv govora mržnje nije represija, to je više govor’ i to je bit moje teze; više govora. Ako želimo snažno društvo, trebamo snažniji dijalog koji mora uključivati ​​pravo na vrijeđanje ili uvredu. Jer, kao što je netko jednom rekao, sloboda da se bude neuvredljiv nije nikakva sloboda.

Ukidanje ove klauzule bit će samo mali korak, ali nadam se da će biti kritičan u onome što bi trebao biti dugoročniji projekt za zaustavljanje i polagano premotavanje puzajuće kulture cenzure. To je mali okršaj u borbi za suočavanje s onim što Sir Salman Rushdie naziva industrijom bijesa: samoimenovani arbitri javnog dobra, koji potiču medijski bijes, na koji policija osjeća užasan pritisak da reagira. Novine zvone u Scotland Yardu: netko je na Twitteru rekao nešto pomalo uvredljivo o nekome koga smatramo nacionalnim blagom: što ćete učiniti u vezi s tim? A policija je u panici i oni se petljaju uokolo, a zatim se hvataju neprikladnog pojasa spasa iz odjeljka 5 Zakona o javnom redu: ono gdje mogu uhititi bilo koga ako kaže bilo što što bi netko drugi mogao protumačiti kao uvredljivo. 

Ne treba im žalitelj, niti prava žrtva: samo treba procijeniti da se netko mogao uvrijediti da je čuo ili pročitao ono što je rečeno. Najsmješniji stupanj geografske širine. Oluje koje okružuju komentare na Twitteru i Facebooku pokrenule su neka fascinantna pitanja o slobodi govora. Do sada smo naučili dvije važne lekcije. Prvo, da svi moramo preuzeti odgovornost za ono što govorimo, što nije loša lekcija za naučiti. I drugo, naučili smo koliko je društvo postalo užasno oštro i netolerantno čak i na najblaže negativne komentare. 

Oluje koje okružuju komentare na Twitteru i Facebooku pokrenule su neka fascinantna pitanja o slobodi govora. Do sada smo naučili dvije važne lekcije. Prvo, da svi moramo preuzeti odgovornost za ono što govorimo, što nije loša lekcija za naučiti. I drugo, naučili smo koliko je društvo postalo užasno oštro i netolerantno čak i na najblaže negativne komentare. Oluje koje okružuju komentare na Twitteru i Facebooku pokrenule su neka fascinantna pitanja o slobodi govora. Do sada smo naučili dvije važne lekcije. Prvo, da svi moramo preuzeti odgovornost za ono što govorimo, što nije loša lekcija za naučiti. I drugo, naučili smo koliko je društvo postalo užasno oštro i netolerantno čak i na najblaže negativne komentare.

Zakon ne bi trebao pomagati i poticati ovu novu netoleranciju. Sloboda govora može stradati samo ako nas zakon sprječava da se nosimo s njezinim posljedicama. Nudim vam svoju svesrdnu podršku kampanji Reform Section 5. Hvala vam.“