Prije tri tjedna krenula sam na jedan mentalan put koji sam nazvala „Reprogramiranje svog uma“. Paralelno uz taj trening koji traje sveukupno godinu dana i koji održavam sama uz pomoć podeblje knjige, živim život i čitam još jednu knjigu koja mi nekako širi način razmišljanja.
Šetala sam danas ulicom i vježbala današnju vježbu. Mnogo ideja mi je palo na pamet i iskreno se nadam kako ću barem jednu od njih uspjeti prenijeti na papir, a možda će nekome i služiti.
Više ne znam koliko je vremena prošlo od kad mi se pojavila jedna slika u glavi. Radi se o tome kako svaka stanica našeg tijela ima određenu funkciju i, u velikoj većini slučajeva, sve savršeno rade svoj posao. Taj posao uglavnom ne kontroliramo. Stanice jednostavno znaju što trebaju raditi i to rade. Imaju svoj životni ciklus i često su grupirane u neke organe i sustave. Ako tu sliku prenesem na naš ljudski svijet, svaki od nas radi svoj posao (živi svoj život), neki se grupiraju u neke sustave i nadsustave. Po tome, svi mi imamo vrlo specifičnu i posebnu zadaću i svoj životni vijek. Budući da mi kao ljudska bića nismo svjesni mnogih funkcija stanica naših tijela i stanice imaju svoju slobodu raditi ono za što su stvorene, možda neka naša nadsvijest (Bog, Izvor, Energija – kako god) isto nije svjesna mnogih ljudskih djelovanja te nam dopušta da imamo slobodu i zahvalna nam je što smo živi baš takvi kakvi jesmo. Ako to sve preslikamo na Sunčev sustav, vjerojatno svaka planeta ima svoju funkciju koja pridonosi cijelom Sustavu, ali sam Sustav možda nije svjestan funkcije svakog tog planeta. Mentalno se po ideji tako mogu širiti i „gore“ i „dolje“. Nadam se da je poanta jasna.
Danas se ta ideja malo nadogradila. Hodala sam ulicom i primjenjivala današnju vježbu na sve što sam vidjela. Vježba glasi: „Odlučila sam vidjeti drugačije … (ovog čovjeka, ovo drvo, ovaj asfalt – bilo što što vidim). I kada sam ideju primijenila na nekoliko ljudi, pojavio se osjećaj zahvalnosti i misao: „Hvala ti dušo što si izabrala baš ovo tijelo, koje živi jedan jedinstveni život, s jedinstvenim iskustvima, problemima, vještinama, znanjima, viđenjima svijeta. Hvala ti što pridonosiš razvijanju i rastu cijelog života.“ Dalje se ideja proširila na mene samu i počela sam se gledati drugim očima. Očima divljenja i zahvalnosti, poštovanja i radosti da sam baš u ovom tijelu i baš sa svim svojim iskustvima koja su prošla i koja dolaze. Shvatila sam (ponovno) kako je sve stvar perspektive i naših misli.
Isto tako, ponovno sam razmišljala kako je u našem ljudskom svijetu toliko toga teško, toliko toga je borba, utrka za nečim ili nekim… I onda pogledam ptice, mačke lutalice na parkiralištu zgrade, kukce, biljke, prirodne pojave, vodu… Sve jednostavno teče. Postoji, raste, služi drugima, uzima što mu treba bez neke borbe i mučenja. Žive i sve što im treba već postoji i slobodno je za korištenje.
Koliko god se trudila, stvarno se ne mogu poistovjetiti s mišlju kako se za sve u životu treba pomučiti, kako je život borba, kako je život nepravedan, kako je život težak i to mislim dokazati sama sebi. Ne morate se sa mnom slagati i uopće ne tražim vašu potvrdu i podršku. Dovoljno puta sam iskusila da sve počinje stanjem u našoj glavi te sam krenula putem zamjene svih vjerovanja i misli koja mi ne služe sa mislima i vjerovanjima koji mi služe. Kamo ću stići, možda ćete imati priliku i saznati.
Došla sam do još nekih zaključaka i ideja, ali o tome neki drugi put.
(objavljeno 28.06.2018. godine)
