Sve je energija. Kada je najljepše vrijeme to je energija. Kada puše vjetar, to je energija. Kada dođe oluja – to je energija! Da bi nastala oluja ovakvih razmjera kao jučer, mora postojati ogroman poremećaj negdje u energetskom sustavu planeta. To je kao da napuhujete balon. On će u jednom trenutku eksplodirati jer je u njemu ogromna količina nabijene energije. Planet i njegov sustav samo se pokušavaju uravnotežiti, ništa više.

Postoji princip u alkemiji, tzv. “Zakon jednostavnosti”, koji kaže: “Pod bilo kojim uvjetima priroda nalazi rješenje svojeg uravnoteženja na najjednostavniji mogući način.” A to su onda oluje, potresi, vulkani i slično.

Kada bi netko na umjetan način želio stvoriti onakve oluje, trebao bi znati gdje se “nabila” energija koju može nekom tehnologijom pokrenuti i kreirati kaos. Taj netko dobro poznaje ovaj alkemijski princip. On bi zapravo samo pomogao prirodi da se uravnoteži i “malčice” ubrzao proces. Ali, on ne može to napraviti bilo gdje i bilo kad: treba mu nakupljena energija. Za to mu opet treba poremećaj u obliku ponašanja koji će nabiti tu energiju.

Ljudska bića također su nakupljena energija; ona su njezin koncentrat okupljen u i oko ljudskog tijela. Ta energija nije bezazlena, dapače! Vidite, ona može stvoriti drugi život, može u potpunosti preobraziti površinu planeta, može mu pomoći da se uravnoteži na nježan način, a ponajviše, može spriječiti potrebu da se uravnotežuje uz onoliku dramu, jer neće svojim ponašanjem ni stvarati takav naboj.

Priča o havajskim šamanima zapadnom umu izgleda kao bullshit, ali mu bogami ne izgleda kao bullshit olujni vjetar koji sve nosi i uništava – to mu je itekako istinito. Možemo li mi svojom vlastitom energijom učiniti promjenu? Spriječiti da se energija ne “nabija” na pojedinim mjestima planeta i da nema potrebe za naglim pražnjenjem, a posebno da takve stvari budu opako oružje za predatorski um?

Možemo, naravno. Kako? Trebamo preuzeti odgovornost za svoja sjećanja. Što, kakva sjećanja? Pa, sjećanja su, primjerice, nevjerojatna potreba da se sve to snima i fotka, sva ta nesreća i iznova i iznova ponavlja, kako bi se ljudi sablažnjavali i prestravljivali, opet iznova i iznova. Ljutnja i osjećaj nemoći stvoreni na takav način opet nabijaju energiju, koncentriraju je na pogrešnim mjestima i u pogrešna vremena.

A onda planet nema izbora, mora ispuhati svoj balon. Ispuhujemo ga i mi, zar ne? Udaramo u vreće za boksanje, penjemo se na planine, galamimo i zlostavljamo druge ljude. Nema razlike, sve je to potpuno isto! Krajnje je vrijeme da to kao vrsta prepoznamo: sve je međusobno povezano na nevjerojatne načine! Pa tako i svaki naš – Volim te.