Velika je to razlika. Misliš da živiš, a zapravo samo životariš. Površni razgovori, lažni susreti, i sa sobom i s drugima, glumljeni obrasci ponašanja. I čini ti se da je sve u redu. A onda se iznenada susretneš s nekom velikom boli. Velikim gubitkom. Velikom tugom. I otvore ti se oči. Zapravo nisi još ni počeo živjeti. Sve je ono bila neka gluma, neka farsa. Jer pravi život počinje tek nakon suočavanja s nekim teškim izazovom, bolešću kada više malo toga možemo mijenjati.
Tek kad dođemo pred goli zid. U situaciju da više nemamo niti jednu opciju – shvatimo da je puno onoga što smo radili prije bilo bez smisla. Ikakvoga. A onda cijeniš gutljaj kave. Dašak svježeg zraka. Koricu kruha. Čašu vode koju ti je netko dao. I vidiš da to nije nikakva sitnica. I prestaneš se pretvarati da živiš. Počneš ispočetka živjeti. Zahvalan samo za to što si se jutros probudio. Svjestan da je toliko malo toga pod tvojom kontrolom. I da to više nikada nećeš uzimati zdravo za gotovo.
Ima nešto u životu što ti da snagu kad ti ništa ne ide od ruke. Dobri ljudi. Malo lijepe riječi. Jedan osmijeh. I kao da u trenu nestanu svi oni sivi oblaci. Što su se danima skupljali oko tebe. Razumiju oni kad ti se plače. I koliko si suza progutao u sebe. Znaju oni koliko je velika stvar saslušati nekoga i kad taj drugi nema što pametno reći. Znaju kako je to kad se pada i kad nikoga oko tebe nema. Jer su i sami mnogo puta pali i čekali nečiju ruku.
Razumiju te ti ljudi u dušu. I bez da išta kažeš. Jer imaju jedno čisto i otvoreno srce. I ne prođu oni kroz tvoj život kao što ostali prođu. Iz neke znatiželje i viška vremena. Oni znaju da se tu treba zadržati i zacijeliti ranu. I daju ti riječ da će stvari krenuti na bolje. Jer će biti tu uz tebe kad god zapne. Ima nešto u životu što ti dade snagu kad ti ništa ne ide od ruke. Ljudi koji imaju dušu. Čuvaj te ljude! U svome srcu i u svome životu. Trebat će ti. Trebat ćeš i ti njima…
