Primijetila sam kako mnoge stvari ne izgovaram direktno i otvoreno, već okolo-naokolo bojeći se što će drugi reći, hoće li me proglasiti ludom, hoće li me napasti itd. No, u pozadini toga bio je moj strah od vlastite odgovornosti koji postaje sve očitiji što sam dublje u procesu prihvaćanja vlastite moći i kreativnog sudjelovanja u stvaranju svoje realnosti, a time onda sudjelujem i u stvaranju kolektivne realnosti u suradnji s tuđim energijama, bilo da je stvaralačka snaga energije svjesna ili manje svjesna.
Jučer sam zatražila shvatiti, osjetiti i spoznati moć vlastitog glasa. No, zašto sam to uopće tražila? Shvatila sam kako sam kroz život vrlo često potisnula ono što sam željela reći, ono na što sam željela ukazati, nesvjesno tražila da me drugi vode, da drugi odlučuju što je za moj život u redu, a što nije…
Shvatila sam kako je svakim takvim mojim izborom napravljeno energetsko povrjeđivanje mene same, kako su stvoreni razni obrambeni mehanizmi, filteri koji omogućuju da gledam na život kao na nešto što se događa meni, u kojem sebe doživljavam kao žrtvom, kao „malim i običnim čovjekom koji ne može ništa napraviti“ da meni samoj, ljudima oko mene i u širem društvu bude bolje.
I nakon jučerašnje lekcije odlučila sam u ovom tekstu pisati direktno, bez obzira što će potencijalno mnogi ljudi reći da sam luda, da su to „vražja“ posla, da su to halucinacije i da mi treba psihijatrijska pomoć… Ako se nađe netko takav, molim da prije napada postavi sam sebi pitanja: „Koliko vremena sam u svom životu posvetio/la proučavanju vibracija, energije, duhovne snage unutar sebe? Jesam li se potrudio/la bez obzira na svoje pretpostavke i uvjerenja naučiti neku energetsku tehniku i pokušati je primjenjivati u praksi?“ Ako je odgovor ne, predlažem da svoju životnu energiju ne bacate pokušavajući me uvjeriti u svoj način shvaćanja svijeta, jer koliko god razumjela od kud takav način shvaćanja svijeta, moj način doživljavanja svijeta se tim pokušajima neće promijeniti, dapače, vjerojatno će još više osnažiti.
I važno mi je da znate kako ovo ne pišem kao netko tko stvari ne propitkuje, tko uči i samo ponavlja usvojene informacije na mentalnoj razini bez primjene tih informacija u praksi. Govorim iz iskustva primjene svega toga u praksi, iz iskustva propitkivanja je li to zaista tako ili samo imam bujnu maštu? I što god pišem ne tvrdim da sam u pravu, već tvrdim da je ovo tema koju bi bilo poželjno istražiti u vlastitim životima na vlastitoj koži kroz praktičnu primjenu, a ne kroz puko mentalno shvaćanje, racionalizaciju i uklapanje u već postojeće podsvjesne (i često preuske) okvire doživljavanja sebe i svijeta oko sebe.
Tijekom ljeta 2021. prošla sam Intuitivnu anatomiju, jedan od najintenzivnijih i najizazovnijih tečaja Theta Healinga na kojem sam bila do sad. Na tom tečaju naučila sam (između ostalog) kako je kroz tu tehniku moguće utjecati na vremenske prilike, no da treba biti oprezan zbog atmosferske ravnoteže koja se mora poštovati. I da sad ne ulazim dublje u tu priču, ja sam tu ideju vrlo brzo nakon tečaja isprobala u praksi.
Jednog dana vraćala sam se s mužem u autu iz neke kupovine. Oprao nas je takav pljusak na povratku kući, da niti brisači na najjače nisu pomagali. Budući da kišobran ne bi ni mogli držati s obzirom na veličinu kutije koju smo trebali odnijeti preko parkirališta do ulaza u zgradu s druge strane zgrade. Ne mogu se sjetiti što smo točno kupili, samo znam da je bilo u velikoj kutiji i da nije bilo poželjno da to nešto dođe u doticaj s vodom. Raspravljali smo kako ćemo to izvesti, a onda sam se sjetila što sam naučila na tečaju. Povezala sam se u sedmi nivo (kako se to radi u Theta Healingu – ako vas zanima više o tome što je sedmi nivo, istražite – informacije su itekako dostupne), pogledala na sat i zatražila da se kroz 5 minuta pljusak smiri toliko da bez problema i oštećenja kupljenje stvari stignemo do ulaza bez da se naruši prirodna ravnoteža u atmosferi. I nisam mislila da će upaliti, jednostavno sam probala, igrala se, istraživala je li to zaista moguće, pa kud puklo. Tih 5 minuta sjedili smo u autu i razgovarali. Čula sam kako se kiša smirila i lagano padala, toliko da čovjek niti ne treba kišobran. Pogledala sam na sat i ostala u čudu da je prošlo točno 5 minuta. Rekla sam mužu da je sad vrijeme da izvadimo to iz prtljažnika i krenemo prema zgradi. Tako je i bilo. Uz par kapljica kiše koje su pale na nas i kutiju stigli smo bez problema do ulaza. Kada smo došli u stan vidjela sam kako se kiša ponovno pojačala i padala mrvicu slabije nego onda kada sam zatražila da se kiša smiri. Ostala sam zabavljeno u čudu i nisam se previše bavila s mišlju je li to bila slučajnost ili sam zaista uspjela utjecati na vrijeme.
Da se može utjecati na vremenske prilike, učila sam i kroz kvantnu harmonizaciju i upotrijebila isto kako bismo imali na moru takvo vrijeme da se svaki dan možemo okupati i ujutro i kasnije popodne, bez da se pritom naruši atmosferska ravnoteža. Takvo vrijeme smo zaista imali, s time da se nekad naoblačilo, što nam nije smetalo za kupanje, a jednom (ili dva puta) je padala kiša po noći. Sad, je li to bila sreća, slučajnost ili utjecaj kvantne harmonizacije? Rekla bih da je bio utjecaj kvantne harmonizacije, a ako biste sami rekli drugačije, izazivam vas da uložite zaista malo vremena i novaca kako biste naučili tehniku kvantne harmonizacije i da se sami s time poigrate i onda zaključite na temelju vlastitog iskustva, a ne na temelju vlastitih pretpostavki (ako su uopće vlastite ili su možda programirane).
Jučer navečer bila sam u „svojoj školi“ koju pohađam kroz kanalizirano pisanje, a tema je bila opuštenost, prepuštanje, vjera i moć mog autentičnog glasa, kada je počelo sijevati i grmjeti te je zvučalo kao da bi ponovno moglo biti neko gadnije nevrijeme. Pitala sam trebam li se umiješati i energetski raditi s atmosferskim prilikama te sam dobila uputu da trebam pustiti DAIMOKU, pjevati i u zvuk unijeti namjeru da atmosferske prilike prođu bez materijalnih i ljudskih šteta, šteta po bilo koje živo biće. (Tko ne zna što je DAIMOKU, a zanima ga, neka istraži na google-u).
To sam i napravila. I onda sam u procesu dobila nekoliko vrlo važnih lekcija o sebi i o tome kako funkcioniraju energije te kako svojim bilo svjesnim bilo nesvjesnim namjerama utječemo na stvarnost oko sebe, jer to se više ne može zanemariti budući da je i znanstveno već mnogo toga dokazano o vibracijama boja, zvuka, misli, emocija, namjera… – samo si treba dati vremena i truda to istražiti.
Kad sam krenula u proces, krenula sam iz straha od vlastite odgovornosti (o čemu sam jučer i kanalizirala poruku i objavila je na FB stranici Put Pjesme Srca, a objavljena je i na Epohi) i iz namjere da napravim što se od mene traži (osjećaj je više da to traženje ide izvana, a ne iz mene, iako je istina da ide iz središta mog Bića, ali ja to još uvijek nisam u potpunosti prihvatila i integrirala u praktičnom smislu, bez obzira što mentalno više-manje razumijem kako stvari stoje). Cijelo vrijeme sam tijekom procesa osluškivala zvukove nevremena. Kako se ništa nije događalo izvana, počela sam primjećivati kako sam u proces ušla kroz energiju borbe u kojoj se ja „moram boriti“ s tim oblakom i „pobijediti ga“ svojom energijom. Kada sam to osvijestila, ne da se nevrijeme smirilo, već je počela tuča, a onda sam ušla u još veći strah od svoje odgovornosti, da ću napraviti „veće s*anje“ nego što jest, samo zato što ne shvaćam u potpunosti kako stvari zaista funkcioniraju.
Par trenutaka nakon, sjetila sam se rečenice koju sam ponavljala u autu kada sam neki dan vozila tijekom nevremena po autocesti (o čemu sam pisala). Rečenica glasi: „Hvala Ti, Bože, što si uz mene.“ Kada sam počela ponavljati tu rečenicu (i tijekom cijelog ovog procesa paralelno sam pjevala DAIMOKU), počela sam osjećati promjenu svoje energije iz borbe u mir i prihvaćanje, prihvaćanje tog oblaka (bez obzira je li porijeklo nastanka tog oblaka prirodan ili umjetan – to je zapravo bilo nevažno), imala sam potrebu jednostavno dozvoliti svemu da bude, da u svemu tome što jest osjetim mir i Božansko, da osjetim kako se stvari vraćaju iz neravnoteže u ravnotežu. I cijeli proces počeo me zabavljati, počela sam osjećati kao da se igram s time svime i kako sam to osvijestila tako je tuča prestala gotovo trenutno i nastavila je padati kiša, sijevati ali bez da je grmjelo blizu nas. I muž i ja smo kasnije primijetili kako je za glavnu ulicu u Zagrebu u kojoj živimo, jako neobična tišina i mir. Sad, je li to opet slučajnost ili zaista energetski utjecaj rada kroz zvuk i namjeru? Dio mene koji je još uvijek vezan za programirani identitet, uvjerava me kako sam luda i kako je to sve izmišljotina, da sam glupa što o ovome pišem tako javno. No, onaj Izvorni i autentični dio mene jednostavno zna da je ovaj proces pripomogao u smirivanju nevremena.
E sad… Netko bi mogao reći da je rad s energijama „vražji posao“. I neki ga zaista tako i koriste. No… Pretpostavimo da sam u pravu (ne tvrdim da jesam, samo pretpostavimo na trenutak)… Pretpostavimo da su naše duhovne i energetske sposobnosti puno veće nego što smo trenutno toga svjesni i što trenutno uopće možemo zamisliti. Ako je tome tako, one trenutno nisu aktivne, jer ih nikada nismo učili razvijati niti smo u tome bili podržani kroz djetinjstvo, niti su naši roditelji niti njihovi roditelji bili podržani u tome u svom djetinjstvu (tako da nema mjesta niti za okrivljavanje ikoga, već samo za preuzimanje odgovornosti za vlastite uspavane sposobnosti). I te sposobnosti same po sebi niti su dobre niti su loše. Isto kao što imamo ruke koje možemo razvijati i koristiti na način da nekome pomognemo, da napravimo nešto korisno, ali i da nekoga ošamarimo, da nekome nešto namjerno potrgamo, da nekoga čak i ubijemo. I ne ovisi o rukama što ćemo s njima napraviti, već ovisi o našoj slobodnoj volji što ćemo s njima napraviti. Tako ne ovisi o tim duhovnim/energetskim (uglavnom uspavanim) sposobnostima hoće li napraviti štetu ili korist, već to ovisi isključivo o čovjeku koji ih koristi.
I sada postavljam pitanja. Što ako je došlo vrijeme u kojem ljudi kreću učiti i razvijati te uspavane sposobnosti, a netko sijanjem straha uporno to želi spriječiti?
Što kada bi dio ljudi zaista ovo prihvatio kao nešto vrijedno istraživanja, kada bi počeli učiti i kada bi naučeno primjenjivali u praksi? Što kada bi se svi jednostavno mogli udružiti na energetskoj razini i raditi s energijama s istom namjerom vraćanja prirode i društva u prirodnu ravnotežu? Prema mom iskustvu i prema pretpostavkama na temelju mogućnosti koje vidim i osjetim, nitko nam ne bi mogao ništa.
S tim znanjima otvara se čaroban spektar mogućnosti kako možemo zaštititi sebe i svoje najmilije i svoju imovinu… (što ne znači da treba prestati raditi kroz fizičku dimenziju, već u to ubaciti i energetski rad). S time se otvara potpuno novi svijet mogućnosti i prilika, no u taj svijet nije moguće uči bez učenja i bez uranjanja u Sebe, bez prethodnog čišćenja podsvjesnih i energetskih blokada, trauma, šokova i stresova. Jednostavno nije moguće, zato što ogromna količina životne energije odlazi na održavanje tih unutarnjih blokada i obrambenih mehanizama. I ako se osjećate iscrpljeno i tromo, to može biti jedan od razloga zašto se tako osjećate.
No, opet… Svatko bira biti više ili manje svjesno u ulozi žrtve, prozivati druge na buđenje i odgovornost, bez da su sami zaista osvijestili tko su i prihvatili vlastitu odgovornost ili bira krenuti učiti, istraživati i razvijati svoje uspavane sposobnosti te tako preuzeti odgovornost za vlastiti život i izaći iz uloge žrtve.
Što ako nisam u pravu? Pa ništa… I dalje se nastavlja provoditi plan moćnika te porobljavanje i uništavanje društva…
Što ako sam u pravu? Onda taj plan mogu provoditi koliko hoće, ali im plan neće uspjeti. I iz te perspektive nema mjesta strahu, već ima tisuću i jedan razlog za izaći iz vlastite podsvjesne petlje straha, a o petljama straha ste jučer nešto malo mogli pročitati od mene.
I netko se možda pita kako početi? Odlukom i obećanjem samome sebi da će napraviti sve kako bi upoznao svoju Pjesmu Srca i djelovao na njen ritam. Nakon odluke život će suptilno davati poruke o sljedećem koraku i tada je samo potrebno slušati unutarnje impulse, privlačnost prema određenim autorima, učiteljima, tehnikama, potražiti stručnu pomoć i podršku, istraživati i malo po malo izlaziti iz svojih poznatih i „komfornih“ zona.
S ljubavlju,
Rebeka
