U tim ranim studentskim danima vjerovala sam kako je ego nešto loše i kako ga trebam pobijediti u nekoj unutarnjoj bitci. I zapetljala sam se u samo još jednoj njegovoj igri, propovijedala kako se ega treba riješiti i kako u tome sve više uspijevam. No, shvatila sam kako je taj način razmišljanja samo još jedan način hranjenja ega. Zaključila sam kako je ego dio nas koji ima svoju svrhu i kako se protiv njega ne treba boriti, već surađivati s njim. U tom periodu života, to je bio odgovor koji mi je bio dovoljan kako bih na neko vrijeme zatvorila poglavlje s pitanjem ega.

Trenutno poglavlje u mojem unutarnjem svijetu ponovno obrađuje temu ega. Prošla lekcija je polazna točka i sada je pitanje koja je svrha ega, zbog čega nam je on bitan. Trenutno u svom reprogramiranju uma, baš intenzivno osjećam pobunu svog ega na novitete koje uvodim u svoje stare programe, koji su sasvim dobro funkcionirali. No, zašto ne bi bilo još bolje, ako može bolje.

Jučer sam šećući s prijateljicom razgovarala na tu temu. I nismo došle do nekog pametnog zaključka, no u našim glavama pitanje je ostalo otvoreno i tražili su se odgovori. Poslala mi je jedan članak na temu je li ego naš saveznik ili neprijatelj. Članak je odlično napisan i apsolutno se slažem s tim kako ego nije naš neprijatelj, nego nešto što nam je potrebno na ovoj razini postojanja.

Ego se tamo definira na način kako ga je definirao Freud, kao dio nas, koji se nalazi između ida i superega te slušajući jednog i drugog odlučuje kako će komunicirati sa stvarnim svijetom (T. Šćavina). Kada sam pročitala rečenicu, kroz glavu mi je prošlo pitanje što je to stvarnost. Ako se stvarnost uzima kao ono što spoznajemo svojim osjetilima fizičkog tijela u kojima trenutno boravimo, tada mi taj cijeli članak ima savršenog smisla. Id su neki naši nagoni koje ego ukroćuje, a superego naša savjest, moral, slika idealnog sebe kojeg ego sluša kao savjetnika. No, kako je uopće taj superego nastao (usvojen u djetinjstvu, školovanjem i odrastanjem) meni samo budi dodatna pitanja. Jer slika idealne mene, neka moralna pravila koja sam usvojila tokom odrastanja, vrijednosti i slično uopće mi ne moraju pomagati, već mi mogu i odmagati. Ali, o tome možda neki drugi put, jer današnja tema je ego.

Uglavnom, gledajući na stvarnost kao ono što percipiramo našim osjetilima, ego je dio nas koji nam omogućuje da se osjećamo kao pojedinci, da možemo prosuđivati što nam se sviđa, a što ne, služi za obranu od nekih zamišljenih ili stvarnih napada, za ostvarenje ciljeva… Budući kako smo uglavnom odrastali slušajući mnoge savjete odraslih o tome kako su neki ljudi zločesti, agresivni, manje vrijedni zbog mnogočega, morali smo zaključiti kako ovaj svijet nije siguran, kako se često moramo braniti i definitivno boriti na razne načine za svoju dobrobit. Naučili smo kako je u tim borbama netko gubitnik, a netko pobjednik. Naučili smo kako je teško, ako ne i nemoguće živjeti u miru, skladu i ljubavi, u svijetu gdje svi imaju sve što im je potrebno.

U mnogim knjigama s duhovnom tematikom, u religijama, u nekim knjigama za rad na sebi pojavljuje se drugačiji opis stvarnosti. Radi se o stvarnosti u kojoj smo svi mi jedno, u kojoj vlada ljubav, mir i suosjećanje i u kojoj se ničega ne trebamo bojati, jer sve što se događa, događa se za naše najveće dobro iako mi to možda u nekom neugodnom periodu svog života ne shvaćamo. U istinitost ovog posljednjeg uvjerila sam se mnogo puta. Javljaju se i neke teorije kako živimo u virtualnoj stvarnosti, kako smo samo dio neke „kompjuterske igrice“. Ako uzmem bilo koju od ove dvije definicije stvarnosti (logikom mogu povući paralele između njih), tada mi članak koji sam spomenula uopće nema smisla.

Dopisivala sam se s prijateljicom i pišući svoja pitanja i komentare o utjecaju članka na mene, zapravo sam na neki način odgovorila na svoje pitanje o svrsi ega. Kako bih je bolje objasnila upotrijebit ću jednu metaforu.

Svaka kapljica vode ima svoju granicu koja ju jasno definira kao kapljicu vode. Kapljice nastanu ako se odvoje od cjeline, bilo da se radi o oblaku, jezeru, rijeci, lokvi, moru… Meni je u glavi bila slika mora. Čim kapljica padne na površinu vode, gubi se njena granica i ona više nije kapljica već more.

More ne može biti samo zbroj kapljica, jer da je tako mi bismo i dalje percipirali granice pojedinačnih kapljica roneći ili plivajući morem. Ako se izbriše granica kapljice, onda kapljica postaje dio cjeline i više se ne može definirati pojedinačno. Ako uzmemo u obzir definiciju stvarnosti u kojoj smo svi mi jedno veliko more duša, a da su naša tijela kapljice, bez ega, odnosno svijesti o granici, ne bismo mogli spoznavati život i sami sebe. Onda bismo jednostavno bili dio tog mora i spoznavali stvarnost samo kroz svijest mora, odnosno, nazovimo je, viša dimenzija, više biće.

Ego postoji jedino u odnosu na nekoga ili na nešto. Bez toga, nema ni ega. Mi shvaćamo tko smo samo promatrajući druge i svijet oko sebe. Ne kaže se bezveze kako smo jedni drugima ogledala. I ono što osuđujemo i/ili poštujemo kod drugih, osuđujemo i/ili poštujemo kod sebe, a može i obrnutim redoslijedom. I to ima smisla samo ako smo mi stvarno dio neke veće cjeline koju ovom logikom ne možemo spoznati. Nema previše smisla ako definiramo stvarnost kao nešto što percipiramo svojim osjetilima i razumom, u kojoj je svaki pojedinca jednostavno pojedinac, u kojoj netko vrijedi više, dok netko drugi vrijedi manje.

Moj trenutni zaključak je kako je ego potreban u ovom obliku života. No, sami biramo hoće li nam ego biti prijatelj ili ne. Neće nam biti prijatelj ako nam služi za osuđivanje drugih, za percipiranje napada i nužnu obranu zbog samoodržavanja, za određivanje vlastite i tuđe vrijednosti te za vječitu borbu protiv nečega ili nekoga. Ego će nam biti prijatelj ako nam služi za upoznavanje nas samih, za doživljavanje svog bogatstva osjeta, osjećaja, misli, ideja koje prolaze svakim pojedincem, za spoznavanje vrijednosti različitosti životnih oblika i percepcija realnosti… Ipak, čini mi se kako je prvo ipak potrebno definirati što za nas znači stvarnost. (27. 07. 2018.)

S ljubavlju,

Rebeka