Inspiracija za ovaj tekst došla je kroz današnju kanaliziranu poruku koja glasi:
„Razlika između aktivnog slušanja, poslušnosti i selektivnog slušanja je u sposobnosti življenja vlastite Pjesme Srca i životne radosti, mudrosti, mira, nježnosti, ljubavi, suosjećanja, rasta…
Poslušnost ubija životnu radost, mudrost deformira u puku informiranost i ponavljanje informacija bez razumijevanja i propitkivanja, dovodi do stagnacije i neravnoteže.
Selektivno slušanje također ubija životnu radost zbog izbora življenja u iluziji, u vezanosti za lažni identitet, zbog nepodnošljive boli nastale udaljavanjem od svoje Pjesme Srca.
Aktivno slušanje omogućuje življenje životne radosti jer tako možeš plesati na vlastitu Pjesmu Srca, možeš čuti istinu drugog srca, čuti ono što se nalazi iza površinskih maski i u cijelom procesu slušanja otkrivati ono što te koči da živiš vlastiti potencijal, a to dovodi do osvještavanja izbora da više ne moraš tako i da možeš drugačije.“

Ova objašnjenja izlaze iz okvira definicija ovih termina koje smo (možda) naučili i na koje smo navikli, no… Nekako kroz cijeli život tražim kako izaći iz mentalnih okvira i kućica, kako pronaći odgovore kroz vlastito iskustvo, kroz povezanost s Poljem, što možemo svi, ali ne koristimo svi taj potencijal. Kroz ovaj tekst samo ću nastaviti u svom stilu.

Ako se prisjetim vlastitog odrastanja, kao i iskustva rada s djecom (uglavnom s teškoćama), kao i iskustva promatranja različitih stilova odgoja i pristupa odraslih prema djeci, nekako dolazim do zaključka kako je u velikoj većini slučajeva odgoj (i obrazovanje) temeljen na pukoj poslušnosti. Radi ono što se od tebe traži, ako ne želiš osjetiti neku kaznu na svojoj koži i/ili ako želiš osjetiti neku nagradu na svojoj koži. To mogu biti neke materijalne stvari bilo da se radi o oduzimanju ili davanju, no sadrže i emocionalnu notu koja itekako utječe na razvoj slike o sebi, na razvoj obrambenih mehanizama zbog pokušaja obrane od ponovnog doživljavanja unutarnje boli nastale zbog osjećaja srama, krivnje, straha, osjećaja da nas nitko ne razumije, osjećaja nepravde, besmisla itd.

Rijetki su oni koji su odrastali u okruženju u kojem odrasli slušaju prirodne interese djece i u kojem postoje sigurni okviri i granice, a te granice se šire s razvojem djeteta, u okruženju koje omogućuje razvoj odgovornosti prema sebi i drugima te razvoj samostalnosti i vlastitih potencijala. I zašto su takvi rijetki? Zato što većina odraslih to isto nije imala u vlastitom životu.

No, može li se to promijeniti? Možemo li pružiti današnjoj djeci nešto što sami nismo osjetili na vlastitoj koži, ako na bilo koji način sudjelujemo u njihovom odgoju i obrazovanju?

Iz moje perspektive, odgovor je: „Definitivno možemo, ali… Da bismo to mogli, prvo je potrebno iscijeliti unutarnje rane i traume nastale kroz poslušnost i udaljavanje od vlastite Pjesme Srca, dati sami sebi ono što nismo dobili od roditelja i drugih odraslih u svom životu, kako bismo to onda mogli i znali prenijeti djeci današnjice.“

Što se tiče selektivnog slušanja, to ću opisati svojim riječima, a ako te zanima službena definicija tog termina slobodno istraži na internetu i/ili stručnoj literaturi.

Rekla bih kako je selektivno slušanje prirodna posljedica poslušnosti u djetinjstvu. Npr. recimo da sam kao dijete voljela pjevati na sav glas i plesati. Kada sam osjetila poriv za tim aktivnostima, jednostavno bih slijedila svoju Pjesmu Srca, ali… To definitivno nije odgovaralo roditeljima kada su gledali dnevnik ili kada su došli živčani s posla i osjetili potrebu za malo mira i tišine. Budući da nisu znali objasniti kako su, nisu znali sami sebi dati ono što su trebali, okrivili su mene jer ne mogu dobiti ono što trebaju. U meni se javio sram i krivnja, a da bih mogla udovoljiti roditeljima morala sam svoju Pjesmu Srca potisnuti. Potiskivanje toga izazvalo je dodatnu bol u meni, pa u tom trenutku imamo bol jer sam izdala sama svoju autentičnost, a izdala sam je jer su me zaboljeli osjećaji srama i krivnje s kojima se nisam znala nositi, željela sam ih izbjeći i tako sam unutar sebe stvorila obrambene mehanizme. Ti obrambeni mehanizmi aktivirali bi se u vidu unutarnje neugode (nakon što bi se gore opisana situacija dogodila nekoliko puta) kada bi se pojavio poriv da plešem i pjevam. I zbog te unutarnje neugode, potisnula bih vlastitu Pjesmu Srca, bez čekanja da se netko dere na mene kao posljedica toga što sam pjevala i plesala kada sam za to osjetila potrebu. I tako se oformio moj lažan identitet koji osjeća sram kad pjeva i pleše, koji radi ono što ga veseli samo kad je sam i pritom se pobrine da bude dovoljno tiho da ga ni susjedi ne čuju, javlja se trema pred javni nastup, ti talenti njeguju se samo na posebnim izvannastavnim aktivnosti, a ne onda kada sama osjećam poriv za to i na kraju zaključujem da me to zapravo uopće ne veseli.

I kada se takvi unutarnji mehanizmi dobro utabaju, razvija se selektivno slušanje. Sve što bi nas moglo podsjetiti na naše Izvorno Ja, uopće ne želimo čuti, jer dozvoliti si to čuti značilo bi aktivirati obrambene mehanizme koje smo stvorili kako bismo mogli biti uspješni u uklapanju u ovaj postojeći svijet i kulturu. Osim toga, počinjemo stalno tražiti potvrdu izvana da donosimo dobre odluke, očekujemo od drugih da nam daju ono što nismo dobili od roditelja, što nismo dali sami sebi, očekujemo od drugih ili materijalnih stvari da nam popune unutarnji osjećaj praznine i besmisla, koji je u nama samo zato jer smo se odvojili od svog Izvornog Ja. U taj lažni identitet ulažemo mnogo svoje životne energije, do trenutka dok on ne postane živi entitet unutar nas, koji će napraviti sve samo da preživi, spriječit će svaki pokušaj da se vratimo svom Izvornom Ja. Hranjenje tog lažnog identiteta iscrpljuje naše fizičko tijelo, dovodi do emocionalne i mentalne neravnoteže, ali i do konfliktnih odnosa s drugim ljudima.

Kada selektivno slušamo na bilo koji način, onda često osjetimo nepravdu, često mislimo da nas netko drugi ljuti, da smo zbog nekog drugog zabrinuti i pod stresom, da smo zbog nekog drugog nezadovoljni i naša komunikacija ide u smjeru da tim drugima to damo do znanja kroz okrivljavanje, posramljivanje, viku i galamu, možda i udarce kod onih koji su naučeni na udarce, kroz kritiziranje, uspoređivanje, perfekcionizam, konstantno gledanje u drugima u ono što „ne valja i nije dobro“, odnosno što se ne uklapa u našu priču o sebi i tome kako bi svijet trebao izgledati.

Aktivno slušanje omogućuje potpuno drugo iskustvo života. Pod time ne mislim samo na sposobnost da slušamo i točno razumijemo ono što nam netko drugi govori, bez izvrtanja nastalih zbog naših filtera kroz koje percipiramo svijet. Pod time mislim i aktivno obraćati pažnju/slušati svoja unutarnja stanja, obraćati pažnju i na ono što osjetimo svojim šestim čulom, svojoj intuicijom, koja je kod velike većine ljudi zakržljala upravo zbog potiskivanja svoje autentičnosti i zbog neznanja kako surađivati s vlastitim emocijama. Slušanje šestim čulom omogućuje i osjetiti pozadinu vanjske situacije koju kreiramo s drugim ljudima.

Npr. bez aktivnog slušanja u situaciji kada moj muž ne bi napravio što je rekao da hoće, rekla bih mu nešto u stilu: „Naravno da ponovno nisi napravio što si rekao da hoćeš. Ponovno sam si dokazala da ti se ne može vjerovati niti se pouzdati u tebe. Ne treba mi to u životu.“

U tom primjeru ja ne bih svjesno obratila pažnju na to što me uopće motivira na to da tako nešto izgovorim. Ne bih primijetila kako sam razočarana zato jer se vanjski svijet nije uklopio u moja očekivanja, ne bih primijetila kako to očekivanje imam samo zato što sam razočarala sebe toliko puta kada sam radila ono što drugi od mene traže, a odustala od onoga što osjetim da želim raditi iz srca. I koliko puta sam i u odrasloj dobi odustala od onoga što osjetim da želim raditi iz srca, samo zato što u svojoj podsvijesti iznova i iznova recikliram događaje iz djetinjstva i ponavljam utabane obrasce naučenog reagiranja. U tom slučaju svoju odgovornost za vlastiti život, vlastito unutarnje stanje prebacila bih na muža. No, ne bih se našla s mužem, da i on nema istu priču unutar sebe. I upravo zato što je ima, možemo je zajedno rekreirati i u tim situacijama izabrati ići već dobro utabanim stazama ili nešto promijeniti.

Da bismo mogli nešto promijeniti, zaista je nužno slušati svoja unutarnja stanja i razumjeti ih. U aktivnom slušanju sve manje se bavimo pitanjem zašto netko drugi radi to što radi, a sve više pitanjem zašto ja radim i govorim to što radim i govorim? Kako ja mogu drugačije, nježnije prema sebi? Pridonosim li ja svojim ponašanjem da se ja dobro osjećam i da se moj muž dobro osjeća u svojoj koži? Prihvaćam li ja svojim reakcijama to da su obje strane u vezi ranjene i da nam treba pomoć, ljubav, nježnost i iscjeljenje?

I nakon takvih pitanja čovjek odluči nešto napraviti sa sobom i svojim unutarnjim stanjima. I kada napravi pomak u svojim unutarnjim stanjima, u sličnim vanjskim situacijama prirodno počinje drugačije reagirati, prirodno počinje više slušati svoju reakciju, ne vezati se za reakciju drugih, shvaćati da je tuđa reakcija njihova odgovornost, shvaćati da možemo pokazati razumijevanje za tuđe odluke. No važno mi je naglasiti kako razumjeti ne znači isto kao i prihvaćati/opravdavati, odnosno prilagođavati se, odnosno trpjeti tuđa „sranja“, ako druga strana ne želi preuzeti odgovornost za vlastiti život i vlastita unutarnja stanja.

I ovim tekstom otvorila sam puno novih pitanja, kao npr. kako u odgoju balansirati između postavljanja granica i davanja slobode i podrške razvoju djetetovog punog potencijala, kako balansirati između življenja vlastite Pjesme Srca i življenja u društvu koje je takvo kakvo jest.

I odgovore trenutno samo nazirem iz iskustva… Kada se podesimo sa vlastitom Pjesmom Srca, nekako prirodno počinjemo ići tamo gdje osjetimo priliku za rast i razvoj te tamo gdje osjetimo unutarnji mir, iako na površini možda osjetimo potpuno nešto drugo. Prirodno i lako upoznajemo nove ljude, dolazimo u nove situacije u kojima osjetimo kao da smo baš na pravom mjestu i u pravo vrijeme. Kao da naše kretanje usmjerava Viša Sila, kao da smo kotačić Cjeline koji se savršeno uklapa s radom drugih kotačića Cjeline.

No, trenutno smo mi daleko još od toga i trenutno je i dalje najvažnija stvar povezati se sa svojim autentičnim Ja i zaliječiti unutarnje rane nastale zbog potiskivanja svoje Pjesme Srca. Od djece puno toga možemo naučiti, kao i slušajući svoje reakcije na situacije koje kreiramo s ostalim odraslima i sa djecom današnjice.

Možemo mnogo toga, no ne bez preuzimanja odgovornosti svaki od nas za svoj život i svaki od nas za svoja unutarnja stanja.

S ljubavlju,
Rebeka