Ako imalo volimo sebe, družit ćemo se s onima uz koje se osjećamo DOBRO. Pri pojavi nelagode ili neugode, trebali bi napustiti to mjesto i maknuti se od takvih ljudi. Svjesnost sebe je izuzetno bitna. Biti svjesni kako se osjećamo.
Empate imaju izuzetan problem, ako se ne znaju zaštititi iznutra. To je prava umjetnost. Talent je intuicija, a onda i bez vježbe i rada nema ništa. Stvar je uvijek u detaljima. Oni otkrivaju o čemu se stvarno radi.
Imala sam (ne)čast družiti se s ljudima zatvorenog srca. Mnogo sam vremena provodila s njima. Kad bolje razmislim, vjerojatno je to bilo zato što sam i ja imala zatvoreno srce i potpuno drugačija shvaćanja života, ljubavi, međuljudskih odnosa i bila sam potpuno drugačijih uvjerenja, nego što sam danas.
I kad pogledam unazad, druženje s ljudima zatvorenog srca je bilo čisto, nepoljuljano SAMOPOVRJEĐIVANJE. Upijati tuđu toksičnost, negativu i emocionalni defekt znači kalemiti tuđu toksičnost na svoju vlastitu i umnožavati je u sebi. Zanimljivo je da sam mislila da je to normalno. Ali nije.
Kad se jednom krene u iscjeljivanje vlastite duše, prošlost postane divna učiteljica, koja ukazuje na to što je zdravo, a što nije. I potpuno se promijeni percepcija “normalnog”. U NORMALNOM nema straha, nema paranoje, vampirizma, očekivanja da nas netko izvana upotpuni ili određuje.
U NORMALNOM nema toksičnosti, a nestaje bojazan pred stvarima koje nisu čiste. Nema vezanosti dušom za one koji su toksični. Čak bih rekla da je to okrutno, ali ne iz naše perspektive, već onih koji su toksični. Takvi vas mogu optužiti da ste im neopravdano i nezahvalno “okrenuli leđa”. Ako znamo da bi ostanak ili daljnji kontakt bio za nas samopovrjeđivanje, onda ne trebamo apsolutno nikakvih opravdanja za odlazak.
Nekome objašnjavati prekid komunikacije, nema ni smisla ni učinka. Jer taj to ne može nikako shvatiti. Da raščistimo jednu stvar: otvoreno srce je normalno, a zatvoreno srce je toksično.
Otvoreno srce nameće izuzetnu zaštitu od toksičnosti. Zatvoreno srce je magnet za toksičnost.
Dokle god privlačimo toksične ljude i oni iskazuju svojevrsnu moć nad nama, to samo znači da nismo otvorili srce do kraja. Takvi ljudi ukazuju na te zatvorene dijelove. Ukazuju na “mjesto” u nama samima, na kojem moramo poraditi.
Mnogo je ljudi koji su negativni i ne čiste nakupljene emocije, koje su zapravo dobar alat u potrazi za mirom, staloženošću i životnom radošću. Slušam razne “ljubavne” priče, u kojima svi traže sreću. Zanimljivo je da je i nalaze. Ali dubljim i daljim promatranjem, primjećujem da je sreća vrlo kratka i da se pretvara u toksičnu priču emocionalnih invalida.
Jasno mi je da su to sve lekcije iz kojih bi svi morali učiti. Ali, kad čovjek udahne sreću, ne želi je se odreći ni po koju cijenu. I ostaje u iluziji sretnog odnosa. Nakon početnih euforija, sve se urušava, jer nije imalo stvarne temelje. I može se sve pretvoriti u svojevrsno “natezanje”, igre i igrice, koje vode u emocionalnu propast i još veće zatvaranje srca.
Ljudi su često izuzetno tvrdoglava bića. Tvrdoglavost je karakteristika zatvorenog srca. Ljudi gaje iluzije i nadaju se da će nešto “pasti s neba”. I to je posljedica zatvorenog srca.
Ljudi sa zatvorenim srcem održavaju privide savršenosti i sreće, dok ljudi otvorenog srca zasuču rukave i primaju se čišćenja svih privida, iluzija i toksičnih momenata.
Biti uz ljude zatvorenog srca, ponavljam, i to ću ponavljati unedogled, jest SAMOPOVRJEĐIVANJE. I ako imalo volimo sebe, prestat ćemo s tim. Bez borbe, dokazivanja i opravdavanja.
