U zadnjih mi se par godina događa velika unutarnja promjena. Znam da je to normalno za svako ljudsko biće i da svaka životna dob donosi svoje. Ipak, čudim se intenzitetu i brzini. Pitam se, kako sam mogla biti u nekom “modu” pedeset godina, a onda se sve u par godina promijeni iz temelja.

Kao da sam štedjela pola stoljeća, stavljala sakupljena blaga u neku kutiju, a onda je sada otvorila. Kao da sam sanjala pola stoljeća, a sad tek vidim da se ti snovi mogu i živjeti. Vjerojatno je tako, kada dugo sanjaš snove i ne odustaješ od sebe, čak i kad se snovi u potpunosti promijene…

I ništa to ne bih mogla da se nisam, napokon, okrenula sebi. I da nisam raspršila iluzije.

Zanimljivo je kako poistovjećujemo snove i iluzije. Stavljamo ih u isti koš.

U želji da nam bude dobro, pravimo se da nam je dobro, ali i dalje unutar sebe osjećamo da nije dobro. Da nešto ne valja. Nije dobro.

Raspršiti iluziju znači priznati samome sebi da nije dobro. Snove oblikujemo u svom umu i srcu i želimo da se ostvare. Život nam želi ostvarenje tih snova i usmjerava nas. Pri tom ih i mijenja.

Priznati sebi istinu može biti izuzetno bolno. Ali bez toga, nema oslobođenja od okova koje smo sami sebi stavili. Najgore je, kad krivimo druge za te okove. A oni su stvoreni u našem umu, jer se “nešto mora”. Ne mora se ništa.

Da svi radimo po onome što nam srce kaže, uz suradnju uma, da svi živimo po nalogu vlastite duše, ne bi nam trebala tolika “loša” i bolna iskustva. Radimo protiv sebe, jer ne znamo. Ne čujemo i ne vidimo. Sebe. I onda se život poigra s nama, dajući nam mnoge teške ili bolne stvari.

Ipak, obrambeni mehanizam našeg bića, oblikuje snove. I mijenja ih vremenom točno onako, kako se i mi mijenjamo. Ako rastemo, snovi postaju sve više ostvarljivi. Ovih sam se dana sjetila nekih svojih snova od prije deset ili dvadeset godina. Iskreno, da su se ostvarili, bila bih i više nego nesretna.

Još se čudim samoj sebi, kakvi su mi snovi padali na pamet… Božeeee… Zato, prepuštam Životu sve. Njegovoj inteligenciji i dubokoj dobronamjernosti. Njegovom savršenstvu.  Zahvalna sam Životu, a izgleda, da je i on zahvalan meni. (Zvuči čak nezahvalno, hahaha.)

Svoju zahvalnost pokazuje uobličavanjem, a onda i ostvarivanjem mojih snova…