Sanjao sam da su ljudi shvatili kako djeca kad se rode ne znaju gdje su se rodila, ne znaju koje su rase, vjere, niti znaju tko su ljudi koji ih okružuju. Sanjao sam da su ljudi shvatili kako su ta djeca prazne ploče, čiste duše, koja ne znaju što su to vojska, policija, teroristi, što je rat, a što mir. Sanjao sam da su ljudi shvatili da sve dobro ili loše u njih udahnjujemo mi odrasli, pa tako i mržnju ili ljubav prema svima i svemu što nas okružuje.
Sanjao sam da su ljudi shvatili kako samo od njih ovisi hoće li od djece stvoriti zvijeri ili ljude. Sanjao sam da su ljudi shvatili da djeca ne znaju zašto, niti zaslužuju da ikada saznaju zašto po njima padaju bombe, gledaju mrtve i bore se za komad kruha.
Sanjao sam djecu kao zelene listove što upijaju sunce i kišu, pričaju s pticama i ostalim bićima što ih posjećuju na granama života, te jednoga dana kad im dođe vrijeme umrijeti, umiru poput žutog lišća što bezbrižno padne sa stabla života i umre poput starca u snu koji je proživio život u miru.
Sanjao sam i samo sanjao, jer previše djece danas ne doživi ni prvu ljubav, ni pravi mir, ni duboku starost. Sanjao sam, ali snove su i meni i djeci pokvarili odrasli što jednom bili su djeca.
Rođeni kao djeca ljubavi, samo što su neka pretvorena u odrasle ljude pune mržnje i predrasuda koje im nametnuše neki stariji koji bi trebali biti pametniji. Sanjao sam, ali neki ljudi su zvijeri što ni sanjati mi ne daju o ljubavi, miru i pisanju lijepih stvari u te malene ljude što rodiše se čiste duše, srca i glave.
Sanjao sam, ali trube ludila me probudiše. Trube u koje pušu oni što nisu shvatili niti žele shvatiti da djeca samo žele u miru živjeti. Sanjao sam i nažalost samo sanjao…
