Osjećaš li nekad kao da si izgubljena/izgubljen i sama/sam na ovom svijetu? Osjećaš li nekad kao da unutar sebe uopće ne možeš povezati ono što za tebe znači biti ljudsko biće s onim što čuješ i vidiš da ljudi rade jedni drugima i/ili drugim živim bićima? Osjećaš li nekad da su životinje mnogo humanije od ljudi?

Osjećaš li kao da je sve otišlo u onu stvar i zaista ne vidiš kako može bolje pa se onda hvataš za:

– religiju (vjerovanje da će nas Bog spasiti iako sjedimo i ništa konkretno ne radimo po pitanju promjene)
– razne tehnike (koje itekako mogu pomoći, no u sebi sadrže i zamke ega te prilike da se poskliznemo u iluziju i razna deformirana vjerovanja o sebi, drugima i svijetu)
– ili se nadaš da će se pojaviti neka osoba koja će nas sve spasiti (neki vođa bilo kakve vrste)
– ili možda u očaju posežeš za raznim načinima zatupljivanja svog bića s ciljem da se barem na kratko odvojiš od svog unutarnjeg stanja koje postaje sve nesnosnije (alkohol, droga, tv, video igrice, kupnja koja nema veze sa stvarnim potrebama, adrenalinske situacije, kockanje, pornografija, stalno nešto moraš raditi ili nekamo ići…)?

Ako je na bilo koje pitanje odgovor „da“, dobrodošla ili dobrodošao u klub „Izgubljenih u olujnom moru“.

Naravno, klub zapravo ne postoji u fizičkom svijetu, no itekako postoji u energetskom polju pojedinaca, ali i čovječanstva općenito. Takvo unutarnje stanje uopće nije ugodno niti je jednostavno upravljati njime i zbog toga ti želim reći da je sve ok, ma koji god da si način nošenja s tim unutarnjim stanjem izabrala/izabrao više ili manje svjesno. Možda i sama/sam znaš da to i nije najbolji i najzdraviji mogući način za tebe (i druge), no trenutno je najbolje što znaš i pritom je važno da se potapšaš po ramenu i kažeš: „Hej… Još uvijek držim glavu iznad vode iako oko mene i meni dragih ljudi bijesni nekoliko oluja u isto vrijeme.“

No, ako me sad zaista i poslušaš te se potapšaš po ramenu i pohvališ se za držanje glave iznad vode, to ne znači da ujedno ne trebamo biti svjesni da sigurno postoji i neki drugi, vjerojatno zdraviji, lakši i jednostavniji način za držanje glave iznad vode pa čak i za korištenje te oluje u svoju korist.

I najmanje što sada bilo tko od nas treba su kritike, prodike i moraliziranja. No, čini mi se da je ono što nam sad najviše treba istina o nama samima. Bez da si zaista priznamo kako smo, kakve sve oluje bijesne oko nas, kako se nosimo s njima i kako se pritom osjećamo, jesmo li zadovoljni svojim odgovorom na njih ili osjetimo frustraciju, nemoć, bijes, tugu, razočaranje, mržnju, jad, očaj… ne možemo krenuti na pitanje: „Kako može drugačije?“

Zato te sada ozbiljno i iskreno pitam: „Kako si ovih tjedana, mjeseci ili čak možda godina? Osjećaš li se živa/živ i zadovoljna/zadovoljan ili osjećaš kao da ništa nema smisla, da se trudiš uzalud, a ne dobivaš ono što trebaš i želiš? Osjećaš li da te Život podržava ili osjećaš kao da te kažnjava?

Ako si živa/živ i zadovoljna/zadovoljan te pritom osjećaš da te Život podržava, imam samo za reći: „Woohoo! Bravo! Tako mi je drago zbog tebe! Pišeš li ili govoriš o tome negdje kako ti to uspijeva? Dijeliš li to barem s ljudima u svojoj bližoj okolini na bilo koji način, a koji im može pomoći u periodu kada se osjećaju izgubljeno usred olujnog mora?“

Ako osjećaš da je sve uzalud, da nam nema spasa, da ništa nema smisla, da samo preživljavaš bez životne radosti, želim te pitati: „Što si konkretno poduzela/poduzeo da testiraš druge moguće reakcije i akcije u trenutnim životnim prilikama? Kako može drugačije?“

I ne mislim ovaj tekst koristiti za pokušaj uvjeravanja i dokazivanja da je moguće drugačije, da postoji izlaz, da postoji bolje sutra za tebe i mene i sve ljude na Zemlji. Jer… U mnogim tekstovima pisala sam o svojoj transformaciji od nekoga tko se želi ubiti do nekoga tko zna da može drugačije, tko sada potpuno drugačije doživljava i reagira na životne situacije. I trenutno mi ne teče med i mlijeko u svim područjima života, no uopće nemam osjećaj kako samo pokušavam držati glavu iznad olujnog mora. Više imam osjećaj kako učim surfati na svakojakim valovima i kako mi sve to postaje sve zabavnije, lakše i da se pritom osjećam sve sigurnije, a ne sve ugroženije.

I kako sam došla do te transformacije? Upornim učenjem, radom, testiranjem različitih tehnika, propitkivanjem svega što se pred mene stavilo kao nešto što je jednostavno tako počevši od jednostavnih pitanja što uopće neka riječ zaista znači, što moja unutarnja stanja i vanjske situacije govore o meni i mojim podsvjesnim programima, što trenutne životne okolnosti zaista govore o mom trenutnom stanju svijesti, pa preko propitkivanja postavki religija, kulture, različitih tehnika, struka, običaja…

Na tom putu bilo je različitih faza, različitih uspona i padova, različitih ne baš ugodnih otkrića o samoj sebi… No, uvijek bi ispalo da ne boli istina o meni, već boli moj otpor od istine i svaki puta kada bih si dozvolila otkriti istinu o vlastitom stanju svijesti, upravo bih se s tom istinom oslobodila dijela potisnute unutarnje boli i neugode.

Za sada još uvijek ništa na ovom svijetu ne učimo preko noći, pa tako niti preko noći ne ide unutarnja transformacija od nekoga tko jedva drži glavu iznad olujnog mora do nekoga tko surfa na tim valovima i pritom se osjeća sigurno i zabavljeno.

Stupanj transformacije koji trenutno živim je rezultat 20 godina upornog učenja, čitanja, kopanja po sebi, vjerovanja da sam našla pravi odgovor, pa shvaćanje da sam se ipak prevarila (i tako bezbroj puta), a malo brži napredak počela sam osjetiti tek kad sam počela kopati po podsvijesti i energetski raditi na sebi.

Treba li ta transformacija ići toliko sporo? Naravno da ne, pogotovo ne danas kada su informacije dostupne doslovno u svakom trenutku, a svakojaki načini pomoći i podrške niču na svakom koraku poput gljiva poslije kiše. Trenutno je možda najteže izabrati nešto za sebe, ali ako smo imalo povezani sa sobom, osjetimo unutar sebe što nas privlači u nekom trenutku iako možda logično ne razumijemo zašto.

I bez obzira što osjetim u sebi i svom životu popriličan transformacijski pomak to uopće i ni na koji način ne znači da sam prosvjetljena i da nema situacija na koje se i dalje popikavam unutar sebe. I dalje sam nesavršeno-savršen čovjek od krvi i mesa, no čovjek koji je davnih dana odlučio napraviti sve što je u njegovoj moći da živi ovaj život autentično, smisleno i radosno.

Upravo ta odluka da živim autentično, smisleno i radosno je ono što me tjera da ustrajem. „Što autentičan, smisleni i radostan život konkretno znači za mene te kako to mogu živjeti u svakodnevnom životu?“ su pitanja koja me vode do pravih knjiga, edukacija, ljudi, iskustava… u kojima nalazim odgovore doslovno svaki dan.

I zato te pitam… I ako se nalaziš u olujnom moru s glavom jedva iznad površine, što odlučuješ sada? Odlučuješ li nastaviti dalje na isti način ili odlučuješ zaposliti svoj um s pitanjem: „Kako mogu drugačije, lakše, jednostavnije i nježnije prema sebi?“, a onda jednostavno pustiti i dozvoliti otkrivati dijelove odgovora dan po dan, sve dok ne naučiš surfati na ovom uzburkanom moru?

Odgovori su u tebi. I ako sama/sam ne znaš doći do njih, postoje ljudi koji te pitanjima mogu voditi da lakše dođeš do odgovora. Samo ih trebaš potražiti i kontaktirati.

Što god da se događa, drži fokus na traženju rješenja, jer rješenja postoje, a u sebi imaš sve što je potrebno da ih pronađeš te prevedeš u proaktivno i odgovorno djelovanje.

S ljubavlju,
Rebeka