Ponekad je društvena interakcija teška, pa jednostavno moramo živjeti jedni pored drugih. To samo po sebi nije problem, pogotovo jer su današnja društva jednostavno golema u smislu ljudske povijesti. Tijekom 99,9 posto vremena postojanja Homo Sapiensa, manje od milijardu ljudi živjelo je na našem planetu u bilo kojem trenutku. Danas ih ima više od osam milijardi. Iz perspektive nekih, to ne samo da stvara prostorne probleme, već i izazove u raspodjeli resursa, a time i sukobe.

To se odnosi i na područje Palestine, koje danas otprilike uključuje Izrael i palestinska područja. Tijekom vrhunca u prvom stoljeću (rimska vladavina), procjenjuje se da je tamo živjelo oko 1,25 milijuna ljudi, pri čemu su Židovi činili većinu do četvrtog stoljeća, a zatim su ih zamijenili kršćani kao većinsko stanovništvo u petom stoljeću. Kao rezultat islamizacije i opće političke nestabilnosti, stanovništvo je do dvanaestog stoljeća palo na oko 225.000 ljudi – većinom muslimana. Trebalo je vremena do kasnog 19. stoljeća da broj stanovnika prijeđe pola milijuna – ali broj Židova tada još nije dosegao deset posto.

Međutim, u to se vrijeme već odvijao pokret povratka Židova. Od 1890. do 1931. broj Židova porastao je s 43.000 na 175.000. Broj muslimana je u istom periodu porastao sa 432.000 na 760.000. To je bio prvi put da je više od milijun ljudi ponovno živjelo na tom području. Godine 1947., godinu dana prije osnutka Države Izrael, ondje je živjelo 630.000 Židova, 143.000 kršćana i 1,181 milijuna Arapa. Udvostručenje na gotovo dva milijuna ljudi. Danas nešto više od devet milijuna ljudi živi u samom Izraelu i oko 4,8 milijuna ljudi na palestinskom teritoriju. Dakle ukupno oko 14 milijuna. Mnogi ljudi podržavaju uglavnom neplodnu zemlju koja se može baviti intenzivnijom poljoprivredom samo zahvaljujući preusmjeravanju vode iz Jordana.

Ne čudi stoga što postoje ogromni društveni problemi između dvije skupine stanovništva – Židova i Arapa. Pogotovo zato što te dvije religije naučavaju isključivost i imaju vlastite teritorijalne zahtjeve. To ne samo da onemogućuje život, nego i suživot. Postoji gotovo samo opozicija. To sada znači da obje strane gotovo ne razlikuju borce od civila, već sve pripadnike druge skupine stanovništva gledaju kao neprijatelje. Današnje židovsko dijete budući je izraelski okupacijski vojnik, današnji mali arapski dječak sutrašnji je ratnik Hamasa.

Ruski predsjednik Vladimir Putin nedavno je oštro kritizirao trenutni palestinski sukob i rastuće sukobe između Istoka i Zapada (uključujući ukrajinsku krizu). Ovaj novi svjetski poredak on je opisao kao “isto staro licemjerje, dvostruke standarde, zahtjeve za ekskluzivnošću, globalnu dominaciju za očuvanje suštinski neokolonijalnog sustava.” Pojasnio je: “Cilj svih ovih akcija, po mom mišljenju, je očigledan – umnožiti nestabilnost u svijetu, podijeliti kulture, narode, svjetske religije, izazvati sukob civilizacija – sve po poznatom principu ‘podijeli pa vladaj’.”

Problem s izraelskim sukobom općenito je taj što su obje strane u pravu na svoj način. Ovo područje je povijesno židovsko i svi gradovi i sela imaju svoje korijene u drevnim plemenima Hebreja, Kanaanaca, Samarijanaca i sličnih. Ali Palestinci (iako danas govore arapski i muslimani su) su genetski bratski narod Židovima. Oni također imaju svoje povijesno pravo na život u regiji. Prvenstveno su jezik i vjera ti koji razdvajaju dva tabora – i iskorištavaju ih radikalne snage unutar njih za mržnju i nasilje.

Ali pokušaj rješavanja problema nasiljem samo stvara još više nasilja. I tko ima koristi od toga? Zasigurno ne narod Izraela i Palestine. Stvari ne izgledaju ništa bolje ni u Ukrajini i drugim žarištima sukoba. Ali budući da određeni globalistički krugovi imaju koristi od toga, ponašaju se kao piromani vatrogasci. Divide et impera – podijeli pa vladaj. Ali koliko dugo će takva politika funkcionirati, a da ne izazove novi svjetski požar?