Evo kako novi AI sustavi mogu identificirati apsolutno svaku osobu.
Kritički osvrt na Veritoneovu ‘Track’ tehnologiju i tiho širenje digitalnog praćenja
Dok su javne rasprave o prepoznavanju lica, prikupljanju biometrijskih podataka i opasnostima totalnog nadzora sve glasnije, nova generacija masovnog nadzora probija se u SAD-u – i to tiha, učinkovita i jedva regulirana.
Njeno ime: “Trag”. Razvijen od strane tehnološke tvrtke Veritone, ovaj sustav obećava identifikaciju ljudi bez prepoznavanja lica – i upravo ga to čini tako opasnim.
Praćenje bez biometrije – a opet precizno
“Track” ne koristi biometrijske podatke poput šarenice oka ili crta lica. Umjesto toga, softver koristi kombinaciju varijabilnih, naizgled bezopasnih atributa: visine, hoda, boje kose, odjeće, torbi, čak i ručnih satova ili logotipa na majicama.
Softver može automatski detektirati obrasce kretanja iz video snimki i pouzdano pratiti ljude na više kamera – čak i kada mijenjaju odjeću, svjetlo se mijenja ili je kvaliteta kamere loša.
Ono što zvuči kao alat za borbu protiv kriminala u stvarnosti je golemi ulaz u svijet sveprisutnog, nezapaženog totalnog nadzora.
Zaobilaženje zakona pomoću algoritama
Mnogi američki gradovi i države sada su donijeli zakone koji ograničavaju ili potpuno zabranjuju korištenje softvera za prepoznavanje lica od strane policije. Međutim, „Track“ zaobilazi ta ograničenja na pametan način: tvrdi se da se ne koriste biometrijski podaci – stoga nema kršenja važećeg zakona.
Ova pravna siva zona čini je posebno privlačnom za vlasti: nadzor bez političkog otpora, bez publiciteta – ali s gotovo identičnom učinkovitošću.
Od izuzetka do normalnosti
Brojne policijske uprave, kao i američko Ministarstvo pravosuđa i domovinske sigurnosti već koriste Veritone proizvode. U budućnosti će “Track” moći pristupiti prijenosima uživo u stvarnom vremenu. To bi omogućilo trajno i besprijekorno praćenje ljudi u javnim prostorima – ne samo osumnjičenika, već svih.
Što se događa s prikupljenim podacima? Koliko dugo se čuvaju? Tko im može pristupiti? Odgovori ostaju nejasni – i upravo je to dio problema.
Erozija privatnosti u novim oblicima
“Praćenje” nije bezopasna alternativa prepoznavanju lica. To je njegov funkcionalni ekvivalent – samo fleksibilniji, manje vidljiv i teže ga je pravno osporiti. To potkopava načelo informacijskog samoodređenja na kojem se temelje moderne demokracije.
Ako su odjeća, obrasci kretanja i svakodnevni predmeti dovoljni za identifikaciju osobe, onda više nema anonimnosti u javnim prostorima. Svatko postaje hodajuća predstava.
Zaključak: Tehnološka maskarada umjesto demokratske kontrole
Tihi uvod pjesme “Track” je poziv na buđenje. To pokazuje da se tehnologija nadzora ne povlači – ona se samo prilagođava. Umjesto poštivanja demokratskih granica, tehnologija je osmišljena da ih zaobiđe. Bez publiciteta, bez kontrole, bez jasnih pravila.
Pitanje više nije prate li nas – već koliko se to sada nezapaženo događa. Ako ne želimo da javni prostor postane digitalni panoptikon, moramo djelovati odmah. Jer tehnologija je naučila vidjeti nas čak i bez lica.
