Kako novi sustavi umjetne inteligencije mogu identificirati bilo koju osobu čak i bez biometrijskih podataka.
Danas je već poznato da se svaka osoba može identificirati ne samo na temelju otisaka prstiju, već i na temelju skeniranja šarenice ili lica. No manje je poznato da postoji i alat koji može identificirati bilo koju osobu čak i bez unesenih biometrijskih podataka i bez potrebe da se vidi lice.
Dok su javne rasprave o prepoznavanju lica, prikupljanju biometrijskih podataka i opasnostima totalnog nadzora sve glasnije, nova generacija masovnog nadzora – tiha, učinkovita i jedva regulirana – probija se Sjedinjenim Državama.
Njegovo ime: “Trag”. Ovaj sustav, koji je razvila tehnološka tvrtka Veritone, obećava identifikaciju ljudi bez prepoznavanja lica – i to ga čini tako opasnim.
“Track” ne koristi biometrijske podatke poput šarenice oka ili crta lica. Umjesto toga, softver koristi kombinaciju varijabilnih, naizgled bezopasnih atributa: visine, hoda, boje kose, odjeće, torbi, čak i ručnih satova ili logotipa na majicama.
Softver može automatski detektirati obrasce kretanja iz video snimki i pouzdano pratiti ljude na više kamera, čak i ako mijenjaju odjeću, osvjetljenje se mijenja ili je kvaliteta kamere loša.
Ono što zvuči kao alat za borbu protiv kriminala zapravo je golema vrata u svijet sveprisutnog i nevidljivog totalnog nadzora.
Mnogi američki gradovi i države sada su donijeli zakone koji ograničavaju ili potpuno zabranjuju korištenje softvera za prepoznavanje lica od strane policije.
Međutim, „Track“ vješto zaobilazi ta ograničenja: tvrdi da se ne koriste nikakvi biometrijski podaci – tako da nema kršenja važećih zakona.
Ova pravna siva zona čini nadzor posebno privlačnim vlastima: praćenje bez političkog protivljenja, bez publiciteta, ali s gotovo istom učinkovitošću.
Veritone proizvode već koristi niz policijskih uprava, kao i američka Ministarstva pravosuđa i Ministarstva domovinske sigurnosti. U budućnosti će “Track” imati pristup prijenosima uživo u stvarnom vremenu.
To bi omogućilo kontinuiran i nesmetan nadzor ljudi u javnim prostorima – ne samo osumnjičenika, već svih.
Što se događa s prikupljenim podacima? Koliko dugo se čuvaju? Tko im ima pristup? Odgovori ostaju nejasni – i to je dio problema.
“Praćenje” nije bezopasna alternativa prepoznavanju lica. To je njegov funkcionalni ekvivalent – samo fleksibilniji, manje vidljiv i teže ga je pravno osporiti.
Ako su odjeća, obrasci kretanja i svakodnevni predmeti dovoljni za identifikaciju osobe, onda više nema anonimnosti u javnim prostorima. Svatko postaje hodajuća predstava.
Ispada da tehnologija nadzora ne nestaje – ona se samo prilagođava. Umjesto poštivanja demokratskih granica, tehnologija je osmišljena da ih zaobiđe. Nema publiciteta, nema kontrole, nema jasnih pravila.
Pitanje više nije promatramo li nas – već koliko se to sada nezapaženo događa. Ako ne želimo da javni prostor postane digitalni panoptikon, moramo djelovati odmah. Jer tehnologija je već naučila prepoznavati nas čak i bez lica.
