Meta razvija umjetnu inteligenciju za čitanje misli što prelazi i onu posljednju granicu ljudske privatnosti.
Meta je otkrila još jednu prekretnicu na putu prema sučeljima mozak-računalo. Novi AI sustav Brain2Qwerty v2 dizajniran je za pretvaranje moždanih signala u riječi i dovršavanje rečenica u stvarnom vremenu po prvi put – bez implantiranih elektroda. Službeno, tehnologija služi plemenitoj svrsi: omogućiti ljudima s teškim ozljedama mozga ili neurološkim bolestima da ponovno komuniciraju.
No, kao što je često slučaj, postavlja se temeljno pitanje: Gdje završava medicinski napredak – a gdje počinje tehnologija koja bi jednog dana mogla duboko zadirati u privatnost ljudskog uma?
Iz laboratorija u svakodnevni život?
Tehnologija trenutno radi samo u laboratoriju. Ipak, Metin sustav već prevodi moždane signale u riječi i rečenice s prosječnom točnošću od 61 posto. S najboljim ispitanikom, do 78 posto riječi je ispravno prepoznato – brojka koja pokazuje koliko se brzo ova tehnologija razvija.
Ali upravo je ovdje vrijedno pogledati razvoj događaja u proteklim desetljećima.
Računala su nekoć ispunjavala cijele sobe. Mobiteli su bili veličine aktovki. Umjetna inteligencija dugo se smatrala teorijskim područjem istraživanja. Danas milijarde ljudi nose visokoučinkovita računala u džepovima.
Ključno pitanje stoga nije što Brain2Qwerty može učiniti danas – već gdje bi se ta tehnologija mogla razviti za deset ili dvadeset godina.
Podaci o mozgu – najintimniji podaci od svih
Do sada tehnološke tvrtke prikupljaju klikove, upite za pretraživanje, lokacije, kontakte, fotografije, profile kretanja i glasovne snimke.
Podaci o mozgu otvorili bi potpuno novu dimenziju.
Dugoročno bi mogli omogućiti zaključke o pažnji, jeziku, emocijama ili čak misaonim procesima. To bi prvi put značilo da bi se promatralo ne samo ono što ljudi rade ili govore, već potencijalno i kako misle.
Zagovornici zaštite podataka stoga već govore o novoj kategoriji osobnih podataka koja bi mogla zahtijevati posebnu zaštitu.
Tko posjeduje naše misli?
Ova ideja postavlja temeljna pitanja. Tko će u budućnosti posjedovati podatke o mozgu?
Pojedinac? Proizvođač uređaja? Operater platforme? Ili država?
Trenutno većini zemalja nedostaju specifični zakonski propisi koji reguliraju rukovanje neuronskim podacima. Stoga međunarodni znanstvenici godinama raspravljaju o takozvanim “neuropravima” – temeljnim pravima za zaštitu mentalne privatnosti i kognitivne slobode.
Medicinska pomoć može se pretvoriti u nadzor.
Gotovo svaka nova tehnologija započinje društveno prihvaćenom svrhom. Prepoznavanje lica izvorno je bilo namijenjeno otključavanju pametnih telefona. Digitalni identiteti trebali su pojednostaviti birokratske procese. Podaci o lokaciji trebali su omogućiti navigaciju.
Danas se iste te tehnologije ponekad koriste za masovni nadzor, profiliranje ili biometrijsku identifikaciju.
Kritičari stoga upozoravaju na promatranje sučelja mozga i računala isključivo iz perspektive medicinske pomoći.
Jer čim tehnologija postoji, često se pojavljuju nova područja primjene – u vojsci, u sigurnosnim službama, na radnom mjestu ili u komercijalnom sektoru.
Sljedeća faza prikupljanja podataka
Meta je već jedan od najvećih svjetskih sakupljača podataka. Ako sučelja mozga i računala jednog dana postanu komercijalno isplativa, prikupljanje podataka moglo bi dosegnuti potpuno novu razinu.
Ideja da tvrtke neće samo znati na što korisnici klikaju u budućnosti, već bi mogle i potencijalno izvlačiti zaključke o njihovoj pažnji, reakcijama ili misaonim procesima, izaziva znatnu zabrinutost među zagovornicima zaštite podataka.
Trenutno nema dokaza o tome u vezi s Brain2Qwerty. Tehnologija je u ranoj fazi istraživanja. Ipak, povijest digitalizacije pokazuje da tehnološke mogućnosti često rastu brže od mehanizama pravne zaštite.
Rasprava koja mora početi sada
Meta naglašava da je Brain2Qwerty namijenjen pomoći ljudima koji su izgubili sposobnost govora nakon moždanog udara, ALS-a ili drugih neuroloških bolesti. Taj medicinski potencijal je neosporan.
Istovremeno, ovaj razvoj događaja postavlja pitanja koja nadilaze medicinske koristi.
Ako strojevi jednog dana budu mogli prevoditi misli u jezik, neizbježno se postavlja sljedeće pitanje: Tko jamči da se ista tehnologija nikada neće zloupotrijebiti za čitanje, pohranjivanje ili analizu naših najdubljih misli?
Takva primjena još ne postoji. Ali ako nas je povijest digitalnih tehnologija išta naučila, to je ovo: Ono što prije ili kasnije postane tehnički moguće budi i ekonomske, političke i vladine interese.
Stoga rasprava o zaštiti mentalne privatnosti ne bi trebala započeti tek kada sučelja uma i računala stignu u svakodnevni život – već mnogo prije.
