Pokémon Go i tiha militarizacija umjetne inteligencije – Kako su milijuni igrača nenamjerno postali dio globalnog sustava.
Ono što je započelo kao bezopasna igra proširene stvarnosti, gledajući unatrag, razvilo se u jedan od najvećih eksperimenata crowdsourcinga u digitalnoj povijesti. Milijuni ljudi lovili su virtualna stvorenja – i pritom nesvjesno pružali sirovinu koja sada čini jezgru moderne umjetne inteligencije i navigacijskih sustava.
Prava priča o Pokémon Gou nije nostalgija, vježbanje ili igranje. To je izdvajanje podataka.
Godinama su korisnici skenirali svoju okolinu, snimajući ulice, zgrade i javne prostore – dobrovoljno, motivirani mehanikom igre. Ti podaci nisu jednostavno nestali. Sustavno su obrađeni, strukturirani i transformirani u vrlo precizne digitalne karte. Karte koje strojevi mogu razumjeti.
Ono što se pojavilo je daleko više od igre: globalni, stalno ažurirani 3D prikaz stvarnog svijeta.
I upravo tu počinje pravo pitanje.
Sustavi koji omogućuju dostavnom robotu autonomnu navigaciju kroz grad tehnički su vrlo slični sustavima koji kontroliraju dronove kroz urbana područja. Navigacija, prepoznavanje objekata, prostorno razumijevanje – sve su to ključne mogućnosti moderne umjetne inteligencije, bilo za civilne ili vojne primjene.
Granica između ta dva više ne postoji u praksi. Ona je politička, a ne tehnološka.
Nije tajna da velike tvrtke za umjetnu inteligenciju i tehnologiju već dugo surađuju s vojnim institucijama. Oblačna infrastruktura, analiza slika, autonomni sustavi – sva su ta područja dio strateških partnerstava s obrambenim agencijama. U tom kontekstu, ideja da će geoprostorna umjetna inteligencija ostati nepromijenjena čini se naivnom.
Pokémon Go tako primjer je šireg obrasca: razigrano istraživanje svijeta postaje osnova za sustave čija upotreba daleko nadilazi njihovu izvornu svrhu.
Ono što je posebno bombastično nije čak ni sama potencijalna vojna upotreba – već potpuni nedostatak transparentnosti prema onima koji su uopće generirali te podatke.
Korisnici nikada nisu pitani trebaju li njihovi pokreti, skeniranje okoline i interakcije postati dio globalnog skupa podataka za obuku. Niti su obaviješteni o tome koliko dugo se ti podaci mogu koristiti ili u kojim kontekstima.
Umjesto toga, pojavio se sustav u kojem je zabava postala sučelje za prikupljanje podataka – a prikupljanje podataka osnova strateške infrastrukture.
Izraz “robot ubojica” možda je pretjerivanje. Ali ukazuje na stvarni problem: Tehnologije koje se danas razvijaju u osnovi su svestrane. A jednom kada postoje, izmiču kontroli onih koji su ih izvorno omogućili.
Ključni razvoj događaja nije u tome što ljudi svjesno obučavaju vojne sustave.
Ali da bi to mogli učiniti nesvjesno.
U svijetu u kojem su podaci postali najvažniji resurs, svaka interakcija je potencijalno vrijedna – a svaka platforma mogući alat. Pokémon Go nikada nije bio samo igra. Bio je to sučelje između ljudi i strojeva.
I možda jedan od najuspješnijih te vrste.
