Tehnokratski milijarderi govore nam bajke o budućnosti čovjeka s umjetnom inteligencijom, a istovremeno za sebe grade podzemne bunkere i skloništa.
Elon Musk tvrdi da bi umjetna inteligencija i roboti s vremenom mogli stvoriti svijet u kojem će resursi biti toliko obilni da rad više neće biti obavezan. To je jedno od najvećih obećanja tehnologije: strojevi obavljaju težak posao, ljudi dobivaju više vremena, a društvo ima i više nego dovoljno. No dok ljudi koji grade tu budućnost i govore o obilju, slobodi i svijetu pokretanom umjetnom inteligencijom, paralelno se, posve tiho, odvija jedna druga priča o istoj tehnološkoj eliti.
Podzemna skloništa, zabačena zemljišta na Novom Zelandu, privatni sustavi opskrbe hranom i energijom, snažno zaštićeni kompleksi i luksuzno tržište izgrađeno oko pitanja koje si većina ljudi ne može priuštiti ni postaviti: što se događa ako sustavi o kojima ovisimo prestanu raditi? Ovo nije tekst koji tvrdi da milijarderi imaju tajni datum smaka svijeta, za to barem za sada nema konkretnih dokaza osim naših nagađanja. Ovo je članak o nečemu mnogo zanimljivijem i neugodnijem: zašto neki od ljudi s najviše novca, najviše informacija i najviše povjerenja u budućnost istovremeno ulažu toliko truda u izgradnju privatnih planova za bijeg? I zašto se Elon Musk uklapa u ovu priču iako ne postoje javni dokazi da on osobno gradi bunker?
Zato što je Elon Musk lice s naslovnice budućnosti koju svi oni prodaju. On je čovjek koji svijetu govori da umjetna inteligencija može do neprepoznatljivosti promijeniti rad, novac, medicinu, promet i svakodnevni život. Kada se ljudi koji su najbliži toj budućnosti istovremeno počnu pripremati za najgore, javnost si prirodno postavlja jedno pitanje: što oni znaju, a mi ne znamo? Odgovor možda nije tajna, ali puno govori o tome kako najbogatiji ljudi na Zemlji promišljaju rizik.
Počnimo s Havajima. Mark Zuckerberg i njegova supruga Priscilla Chan razvijaju golem kompleks na Kauaiju, nazvan Koa Lau Ranch. Izvješća temeljena na planskim dokumentima opisuju prostrano imanje s više zgrada, privatnim rezidencijama, pogonima za rad i podzemnim prostorom površine otprilike 460 četvornih metara. Rečeno je da to navodno sklonište ima vlastitu opskrbu hranom i energijom te metalna vrata ispunjena betonom. Upravo su zato ljudi to prozvali bunkerom. Važno je reći i što je Zuckerberg izjavio: kada su ga pitalište gradi li bunker za sudnji dan, odgovorio je nepotvrdno, opisavši podzemni prostor kao malo sklonište, poput podruma. Njihov glasnogovornik je također istaknuo kako Kauai već godinama potiče gradnju sigurnih soba otpornih na uragane.
Je li dakle najavio plan preživljavanja apokalipse? Ne. No evo zašto se ljudi uvijek vraćaju ovoj priči: običan podrum je jedno, a privatni podzemni prostor povezan s masivnim, strogo nadziranim kompleksom, s navodnim zalihama hrane, energije i metalnim vratima ispunjenim betonom, u javnoj mašti predstavlja nešto posve drugo. To nije dokaz skrivene katastrofe, nego dokaz da s gotovo neograničenim resursima vaša ideja spremnosti može izgledati posve drugačije nego svačija tuđa. Za većinu ljudi pripremljenost znači posjedovanje svjetiljke, prve pomoći, nekoliko boca vode i nešto dodatnih namirnica. Za ultrabogataše to može značiti zaseban sustav, privatnu opskrbu energijom, kontroliranu lokaciju, osiguranje, skladištenje hrane i način da nastave živjeti normalno ako normalan život stane.
Zuckerberg nije jedino ime povezano s ovim svijetom. Peter Thiel već je dugo povezan s Novim Zelandom – zemljom koja je u kulturi preživljavanja u Silicijskoj dolini postala gotovo mitska zbog svoje udaljenosti, političke stabilnosti, prirodnih resursa i izoliranosti od većine svijeta. Thiel tamo posjeduje nekretninu, a tvrtka povezana s njim predložila je izgradnju složene lovačke kuće u zabačenom dijelu južnog otoka te zemlje. Plan je predviđao veliki kompleks djelomično uklopljen u krajolik, sa smještajem za posjetitelje, vlasničkom kapsulom i pratećim zgradama. Lokalno vijeće odbacilo je taj prijedlog 2022. godine zbog zabrinutosti oko utjecaja na zaštićeni krajolik.
Taj je detalj važan: prijedlog je odbijen. Nije sagrađen tajni bunker skriven od javnosti. No ideja o milijarderu koji na Novom Zelandu gradi zabačeno, djelomično skriveno imanje za bijeg nalik bunkerima nije nastala ni iz čega. Nastala je iz načina na koji imućni tehnološki insajderi već godinama govore o riziku. Sam Altman, prije nego što je postao jedno od najpoznatijih imena u svijetu umjetne inteligencije, opisao je Novi Zeland kao moguću rezervnu lokaciju u slučaju globalne katastrofe, spominjući da bi se ondje pridružio Peteru Thielu ako stvari doista krenu po zlu. Reid Hoffman, suosnivač LinkedIna, ovu je vrstu privatnog sigurnosnog plana nazvao „osiguranjem od apokalipse“.
Vrijedi dobro razmisliti o tom izrazu. Ne o sigurnosti apokalipse. Ne o proročanstvu apokalipse. Osiguranje. Osiguranje kupujete jer ne znate točno što će se dogoditi; kupujete ga jer možete zamisliti da nešto krene po zlu i zato što si možete priuštiti zaštitu od toga. To je priča o bunkerima u jednoj rečenici: javnost vidi urotu, a ljudi koji plaćaju ta mjesta možda vide upravljanje rizikom.
No postoji klaka. Kada obični ljudi si ne mogu priuštiti pripremu za krizu, a najbogatiji mogu izgraditi vlastiti privatni svijet pod zemljom, upravljanje rizikom počinje nalikovati na dvoslojnu budućnost. Jednom se svijetu govori da vjeruje sustavu, dok drugi svijet gradi rezervni sustav.
I tu u priču ulazi Elon Musk. On javno nije izjavio da gradi bunker – to nije poanta. Njegova je uloga drukčija. On je jedan od najglasnijih zagovornika koji obećavaju da će umjetna inteligencija i robotika preoblikovati društvo brže nego što većina očekuje. Musk je govorio o budućnosti s univerzalnim visokim primanjima, gdje umjetna inteligencija i roboti postaju toliko produktivni da ljudi imaju pristup najboljoj zdravstvenoj skrbi, hrani, domovima, prijevozu i svemu ostalom što im je potrebno. Ustvrdio je da bi za deset do dvadeset godina rad mogao postati neobavezan.
To je izvanredna ideja. Zamislite svijet u kojem opasni poslovi nestaju, u kojem strojevi mogu obavljati jednolične poslove, u kojem starije osobe imaju robotiziranu pomoć kod kuće, a ljudi mogu provoditi više vremena s obitelji, učeći, stvarajući, putujući ili jednostavno živeći. To je verzija budućnosti po Elonu Musku, ali ona dolazi s pitanjem na koje nitko ne može odgovoriti demonstracijom roboda: tko posjeduje strojeve? Jer ako umjetna inteligencija i robotika stvore golemo obilje, vlasnici tih sustava mogli bi postati moćniji od bilo koje industrijske dinastije u povijesti.
Upravo zato priča o bunkerima ima snažan odjek. Ona nije povezana samo sa strahom od rata, takozvnih klimatskih katastrofa, pandemija ili građanskih nemira; ona govori o tome što se događa kada su ljudi koji grade sljedeće gospodarstvo ujedno i oni koji su najsposobniji napustiti ono staro. Umjetna inteligencija učinila je to pitanje vrlo aktualnim. Izvještavajući o utrci prema moćnijoj umjetnoj inteligenciji, tehnološki su lideri otvoreno raspravljali o rizicima koji su nekoć zvučali poput znanstvene fantastike. Prema jednoj priči o suosnivaču OpenAI-ja Ilyi Sutskeveru, prije puštanja u rad vrlo moćnog oblika umjetne inteligencije možda će biti potreban bunker za vodeće znanstvene stručnjake tvrtke.
To ne znači da je bunker sagrađen, niti da superinteligencija stiže iduće godine. Zapravo, mnogi računalni znanstvenici oštro osporavaju ideju da je umjetna inteligencija na ljudskoj razini iza ugla, ističući da današnji sustavi mogu biti impresivni, a da nisu ni blizu općeg ljudskog uma. Pa ipak, to otkriva nešto važno: ljudi koji su najbliskiji umjetnoj inteligenciji ne vide je svi kao običan proizvod pogodnosti. Neki u njoj vide golemu priliku, neki golemu opasnost, a neki izgleda vide oboje odjednom.
Ta je napetost prisutna u cijeloj priči o milijarderskim bunkerima. Tržište luksuznih bunkera nije mit; tvrtke otvoreno prodaju podzemna skloništa, privatne sobe za spašavanje, pretvorene stanove u silosima za projektile, sustave za filtriranje zraka, rezervne generatore, spremnike za vodu i luksuzne prostore za preživljavanje. Neki su građeni za rat, neki za ekstremne vremenske uvjete, neki za provale u domove ili lokalne hitne slučajeve, dok neki kupci jednostavno žele visoko osigurano privatno utočište. Važna pouka nije u tome da se svaki kupac bunkera priprema za istovjetnu katastrofu – jer to nije slučaj – već u tome da je privatno preživljavanje postalo proizvod, čija je najskuplja verzija namijenjena ljudima koji mogu kupiti distancu od svih ostalih.
Tu priča postaje manje stvar tajnovitosti, a više način razmišljanja. Ako ste dovoljno bogati, ne morate donijeti samo jedno predviđanje o budućnosti; možete se pripremiti za nekoliko loših ishoda odjednom. Možete posjedovati zemlju u stabilnoj zemlji, imati pričuvnu energiju, zaposliti privatno osiguranje i stvoriti drugi dom izgrađen na samodostatnosti. Možete kupiti vrijeme.
Možda je u tome pravi odgovor na pitanje: što oni znaju? Znaju da je neizvjesnost stvarna. Znaju da sustavi mogu zakazati. Znaju da tehnologija se može kretati brže od politike. Znaju da klimatski šokovi, sukobi, pandemije i ekonomska previranja nisu nemogući jer smo već proživjeli verzije svih njih. No najneugodniji je dio sljedeći: ljudi koji se mogu najpotpunije pripremiti često su upravo oni s najviše utjecaja na to kako se budućnost uopće gradi. Elon Musk želi svijet obilja vođenog umjetnom inteligencijom, Zuckerberg gradi masivni privatni kompleks s navodnim podzemnim skloništem, a tvrtka Petera Thiela predložila je zabačenu lovačku kuću nalik bunkerima na Novom Zelandu.
Ništa od toga ne dokazuje postojanje tajnog sastanka, skrivenog kalendara ili koordiniranog plana. Ono što dokazuje jest jednostavnije: neki od najmoćnijih ljudi u tehnologiji ne čekaju da saznaju je li budućnost dovoljno stabilna za sve – oni osiguravaju opcije ako to ne bude slučaj.
Možda stoga najveće pitanje nije „što oni znaju?“, već „zašto sigurnost postaje luksuzni proizvod prije nego što postane javni prioritet?“. Jer ako budućnost doista bude onoliko obilna koliko Elon Musk tvrdi, test neće biti u tome mogu li milijarderi udobno živjeti pod zemljom, već hoće li svi ostali dobiti budućnost zbog koje se isplati ostati iznad zemlje.
Što vi mislite? Jesu li milijarderski bunkeri pametno upravljanje rizikom ili znak da su ljudi s najmoćnijim položajima prestali vjerovati svijetu koji grade?
