- Laura Aboli
- Pixabay, X
Je li umjetna inteligencija naš prijatelj ili naš neprijatelj? Stojimo na pragu nečeg golemog i nepoznatog i premda o umjetnoj inteligenciji govorimo kao da je alat, poput čekića ili dlijeta, nešto što treba koristiti, usmjeravati i na kraju savladati, sve je veći osjećaj da možda neće čekati naše upute, da se možda kreće brže od naše sposobnosti da shvatimo što zaista postaje i u što se pretvara. Možda pravo pitanje nije kako je koristimo, već kako živimo uz nju.
Kako štitimo ono najljudskije u nama kada se suočimo s prisutnošću koja može brže razmišljati, dublje učiti i replicirati gotovo sve što radimo sa zastrašujućom lakoćom. Pitam se je li jedini put naprijed potpuna promjena; moramo li mi, ljudi, žestoko preuzeti ulogu arhitekata značenja i vizije, dok ti sustavi postaju graditelji oblika i funkcije, obavljajući zadatke za koje smo nekoć mislili da su naši, ali koji bi uskoro mogli djelovati mehanički i ispod same biti onoga što znači biti božanski stvaratelji.
Zapamtite, stvoreni smo na Njegovu sliku… Hoćemo li biti prisiljeni prijeći u apstraktno – u maštu, u filozofiju, u dizajn stvari koje još nisu osmišljene – ne samo zato što je to sve što ostaje netaknuto dosegom stroja, već zato što je čovječanstvo oduvijek trebalo biti tamo. Hoćemo li otkriti da ova tehnologija nije zamjena, već ogledalo koje nam pokazuje što cijenimo, što zanemarujemo i što sada moramo braniti žešće nego ikad? Što ako nas umjetna inteligencija ne izbriše, već nas zapravo otkrije?
Što ako ta takozvana ‘izvanzemaljska inteligencija’, kako je opisuje Yuval Noah Harari, postane kontrast za koji nikada nismo znali da nam je potreban? Izvanzemaljska prisutnost koja nas prisiljava da se čvršće držimo svoje ljudskosti, magije onoga što znači osjećati, posrtati, sanjati bez logike ili obrasca?
Možda ćemo, suočeni s nečim što ne spava, ne sumnja, ne plače, ne pati, ne nada se ili ne voli, početi cijeniti upravo te stvari u sebi, kao ono jedino važno, što životu daje pravu svrhu i smisao. Možda ništa nema moć ujediniti nas, probuditi nas u vlastitoj snazi i vrijednosti, više od dijeljenja ovog svijeta s nečim što nismo mi nikada niti ne možemo biti, bez obzira koliko savršeno oponaša naše riječi ili naš rad.
Ne znam hoće li umjetna inteligencija uništiti naš kreativni potencijal ili ga rasplamsati, hoće li nas učiniti zastarjelima ili nas konačno osloboditi muke ponavljanja, ali znam da bismo, ako ne postavimo ta pitanja sada – dok još imamo glas i volju da ih postavimo, mogli biti ispisani iz budućnosti upravo onim što smo sanjali da će ona biti.
Izvor: X



