Živo se u zadnje vrijeme raspravljalo o tome hoće li nam UI doći glave i hoće li nas UI porobiti u bližoj ili daljoj budućnosti. (Vidi film Matrix ili Terminator.)
Međutim, ono čega se u ovom trenu itekako trebamo plašiti i o čemu moramo povesti računa jeste: Hoće li i u kolikoj mjeri ta takozvana UI služiti kao alat onih koji plaćaju programiranje i implementaciju takve tehnologije u naš svakodnevni život, u naše okruženje, i na kraju krajeva u nas same. Jer, ako malo bolje popratite smjer u kojem sve to ide, zaključit ćete da se duboko zagazilo i u to područje. 

Tko je zainteresiran za tematiku, može na dnevnoj bazi čitati vijesti o sve novijim i naprednijim dostignućima na tom polju. Također ste zadnjih godina mogli primijetiti totalitarne tendencije vlada diljem svijeta tijekom plandemije C-19 pri čemu je zanimljivo kako su se te i takve tendencije u većoj mjeri očitovale u bogatijim i razvijenijim nazovi demokratskim zemljama.  

Koliko povjerenja imate u plemenite namjere superbogatih i supermoćnih pojedinaca (moćnijih od većine svjetskih država)  koji ulažu novac u instaliranje ovih tehnologija, a koji odreda tvrde da je sve to za naše dobro?

I dok se ljudi zabavljaju tekstovima koje je po nalogu ispisala UI ili se dive umjetničkim djelima ili fotografijama koje je generirala UI, istovremeno se, bez da nas to itko pita, donose ili mijenjaju zakoni, izdaju direktive EU, potpisuju međunarodni sporazumi između vlada i korporacija te naddržavnih organizacija. I sve te promjene se događaju maltene nedetektirano od šire javnosti i medija.

I sve one vode sve većem stezanju digitalne omče oko naših nimalo digitalnih vratova i itekako stvarnih sloboda koje nam kroz prste, zrno po zrno, cure kao pijesak. Za to vrijeme, mediji i puk bave se invazijom opasnih stjenica te se svađaju čiju stranu zauzeti u sukobu Izraelaca i Palestinaca. 

Mogao bih ovdje dugo i činjenično argumentirati da se radi o umreženim i moćnim, a neizabranim ljudima sa zlim namjerama, ali smatram to gubitkom vremena jer tko na današnji dan vjeruje političarima, novinarima, bogatim filantropima i kupljenim novinarima, za takvoga je već kasno. 

Zato  odmah prelazim na bit: Supermoćne globalne korporacije i pojedinci uzurpirali su znanost i tehnologiju, kupili su znanstvenike te kupili ili ucijenili političare. Vlasnici su medija preko kojih nam sve te napredne ideje i tehnologije prodaju lijepo upakirane u celofan poboljšanja naših života dok se ustvari radi o kukavičjem jajetu, o alatima za kontrolu koje će upotrijebiti kada budu široko prihvaćeni.

Onda kada o tim tehnologijama postanemo toliko ovisni, kada postanu dio našeg života, tako da nećemo moći natrag, tada će ih globalisti upotrijebiti protiv nas. Svaka kriza i svaki problem koji se pojavi poslužit će za uvođenje sve više i više tih tehnologija i svaki put će biti obrazloženo na način: “to je za vaše dobro i za vašu sigurnost.”

A za što bi drugo i bilo, zar ne? 

Sve dok se jednoga dana, uskoro,  ne probudimo u nečemu što možemo nazvati digitalna diktatura ili digitalni totalitarizam. I neka nikog ne zavara riječ “digitalno” jer to digitalno postaje sastavni dio nas samih i naših života. I neće biti nimalo manje stvarno od fizičke diktature ili totalitarizma.

Budući se naši životi i poslovi sve više i više odvijaju u digitalnoj sferi i o tome smo već poprilično postali ovisni. Čak štoviše, iz takvog zatvora i takve diktature bit će još teže pobjeći. Jer će bijeg podrazumijevati život izvan civilizacije i na rubu egzistencije.  

Ne govorim o dalekoj budućnosti, govorim o bliskoj budućnosti koju ćemo doživjeti. A mi svjesno ili nesvjesno pristajemo na sve te novotarije ne razmišljajući kakve posljedice to sa sobom nosi niti u kakvom će svijetu živjeti naša djeca. 

Ponovit ću ono što često volim reći: Ne postoji novi izum ni tehnologija nakon čijeg otkrića se maltene odmah nije pojavio netko dovoljno moćan, zao i spreman upotrijebiti je za svoje ciljeve, a na štetu čovječanstva. Ma kako to lijepo bilo upakirano.

Alat kao alat, u osnovi je neutralan, ni dobar ni zao.  Onaj koji rukuje alatom odlučuje o njegovoj primjeni, dobroj ili lošoj. Baklja, barut, atom, skalpel…
Zato je itekako vrijeme da se zapitamo:  Tko razvija i u rukama drži te alate, koja im je krajnja namjena i svrha i kakvi su motivi tih ljudi? Sigurno je jedino da u MS medijima odgovore na ta pitanja nećemo dobiti. Jer, isti ti ljudi vlasnici su medija preko kojih nam pričaju šarene laži o utopijskoj budućnosti koja samo što nije. 

A pitanje s početka ovog teksta, pitanje ovladavanja UI nad čovječanstvom, drugorazredno je pitanje koje bi nas možda moglo čekati u daljoj budućnosti.  Umjetna inteligencija zaista će biti inteligencija onoga dana kada bude sposobna samostalno misliti, donositi zaključke, odluke i imati svoje vlastite ideje, van gabarita zadanih programiranjem.

A tada,  bojim se i pomisliti što bi UI mogla smisliti, onoga dana kada zaista počne misliti.

Zato, zapitajmo se radije: Tko u ruci drži “skalpel” i što namjerava s njim?