Zaglupljuje li nas umjetna inteligencija? Prijetnja kognitivne krize je stvarnost kao i kognitivna utrka u naoružanju.
Brzi napredak umjetne inteligencije izaziva zabrinutost zbog čitalačke pismenosti, sposobnosti zaključivanja i intelektualne autonomije – sa svim geopolitičkim posljedicama koje iz toga proizlaze. Od škola u New Yorku do Kine i bloka BRICS: kreatori politika počinju razmišljati o tome kako umjetna inteligencija može ojačati ljudske sposobnosti umjesto da ih zamijeni. Zemlje BRICS-a možda imaju priliku razviti izrazito čovjeku usmjeren model obrazovanja o umjetnoj inteligenciji koji potiče kognitivni suverenitet.
Svijet progoni sablasna slika kognitivne krize, a ona bi u narednim godinama trebala postati cilj različitih mjera javnih politika.
Za početak, New York City upravo je uveo jednogodišnji moratorij kojim se zabranjuje uporaba generativne umjetne inteligencije, što utječe na približno 600.000 djece. Srednjoškolci će umjesto toga dobivati strukturiranu nastavu o pismenosti u području umjetne inteligencije. U mjeri koju je najavio gradonačelnik Zohran Mamdani navode se zabrinutosti zbog samostalnog rješavanja problema, ljudske interakcije i razvoja kognitivnih sposobnosti.
Riječ je o upečatljivom zaokretu u politici najvećeg školskog sustava u SAD-u. Ipak, to nije izolirana mjera: nekoliko važnih geopolitičkih aktera već je počelo rješavati nadolazeću krizu u području pismenosti i sposobnosti zaključivanja.
U svojoj „Izjavi čelnika o globalnom upravljanju umjetnom inteligencijom“ iz 2025. godine čelnici BRICS-a upozorili su da pretjerano oslanjanje na umjetnu inteligenciju može utjecati na „kogniciju, procese donošenja odluka i sposobnost snalaženja u složenim informacijskim okruženjima“. Pozvali su na „digitalnu pismenost“, kritičko vrednovanje sadržaja generiranog umjetnom inteligencijom, razumijevanje algoritamskih pristranosti te razvijanje „intelektualne autonomije“ i vještina „kritičkog razmišljanja“.
Ministri obrazovanja zemalja BRICS-a sa svoje su strane izjavili da umjetna inteligencija treba nadopunjavati nastavnike i ljudske aspekte obrazovanja, umjesto da ih zamjenjuje. Nedavno su u Bhubaneswaru usvojili zajedničku izjavu u kojoj pozivaju na sigurnu, etičnu i čovjeku usmjerenu uporabu umjetne inteligencije u obrazovanju.
Ovaj globalni problem već je mjerljiv: studije pokazuju pad dugotrajnog čitanja i pisanja među studentima, dok istraživanja povezuju nekritičku uporabu ChatGPT-a s lošijim obrazovnim rezultatima.
Zabrinutost se proteže i na digitalnu tehnologiju u širem smislu, s posljedicama za razvoj mozga. Istraživanja magnetskom rezonancijom čak su prekomjerno korištenje ekrana kod predškolske djece povezala s manjim integritetom bijele tvari u područjima koja su uključena u jezik, pismenost i izvršne funkcije – dok je pregledni članak iz 2026. godine pokazao da je ranija uporaba ekrana u većini istraživanja bila negativan prediktor kasnijih problema s izvršnim funkcijama.
U sve većem broju publikacija to se opisuje kao „cerebral offloading“ (prebacivanje rada mozga na druge): umjesto da proširujemo svoje sposobnosti, sve ih češće delegiramo. Jedan članak iz 2026. godine opisuje samopojačavajući ciklus smanjenog truda, slabijeg vlastitog doprinosa i veće ovisnosti o umjetnoj inteligenciji te predlaže jednostavno načelo: „podupirati, a ne zamjenjivati“.
Ustrajno čitanje zahtijeva pažnju, radno pamćenje, izvođenje zaključaka i apstrakciju. Opasnost stoga nije samo u „varanju“: ako sveučilišta certificiraju studente koji mogu proizvoditi tekstove generirane umjetnom inteligencijom, a da prethodno nisu razvili sposobnost njihova razumijevanja, društvo će možda raspolagati naprednim alatima, ali će se istodobno suočiti sa smanjenim sposobnostima samostalne obrade informacija. A to ima posljedice za civilizaciju i geopolitiku.
Ova je tema možda povezana sa širim pitanjem tehnološkog suvereniteta: integrirati alat, a istodobno osnažiti ljudskog korisnika, tako reći. Umjetna inteligencija stoga nije jednostavno neutralno sredstvo za povećanje produktivnosti.
U tom je pogledu Kina vrlo jasno reagirala: pristup nije „zabraniti“ umjetnu inteligenciju, nego ubrzati njezino uvođenje i istodobno ciljano razvijati ljudske vještine potrebne za rad s njom. Ministarstvo obrazovanja je 2024. godine objavilo smjernice o pismenosti u području umjetne inteligencije za osnovne i srednje škole, pri čemu je naglasak stavljen na sposobnosti razmišljanja.
Godine 2025. uslijedio je nacionalni okvir za obrazovanje o umjetnoj inteligenciji u općem obrazovanju, u kojem je proces učenja po dobnim skupinama strukturiran oko koncepata, primjene, etike i posljedica. Smjernice ograničavaju uporabu generativne umjetne inteligencije s otvorenim mogućnostima kod mlađih učenika. Potom je Peking u travnju 2026. pokrenuo „Akcijski plan AI + obrazovanje“, kojim se umjetna inteligencija uvodi kao temeljni sveučilišni predmet i povezuje s humanističkim znanostima kako bi se potaknuli znatiželja i rješavanje složenih problema.
Ruska strategija umjetne inteligencije dodaje važnu dimenziju sve aktualnijoj raspravi o suverenitetu. Nacionalna strategija umjetne inteligencije iz 2024. godine povezuje tehnološki suverenitet s „humanističkim pristupom“, poštovanjem ljudske autonomije i zaštitom ljudskih intelektualnih sposobnosti. Moskva je ovisnost o stranoj generativnoj umjetnoj inteligenciji također definirala kao pitanje nacionalnog, tehnološkog i vrijednosnog suvereniteta te upozorava da strani sustavi umjetne inteligencije mogu utjecati na čitave populacije.
Kina i Rusija tako nude jasne primjere pristupa umjetnoj inteligenciji usmjerenog na suverenitet, pri čemu se naglasak stavlja na domaće kapacitete, slobodu ljudskog izbora i tehnološku neovisnost.
EU je, slijedeći UNESCO, sa svoje strane naglasio etičke zaštitne mjere.
Grupa BRICS u međuvremenu počinje oblikovati politiku umjetne inteligencije oko razvoja, tehnološke autonomije i obrazovanja usmjerenog na čovjeka – uz istodobno upozoravanje na pretjeranu ovisnost i nejednak pristup.
Ovdje koncept „kognitivnog suvereniteta“ postaje presudan. Ranije sam iznosio zapažanja o raspravama o digitalnom suverenitetu unutar BRICS-a, kada se skupina prvi put zauzela za pravedno upravljanje podacima i smanjenje ovisnosti o vanjskim platformama. Kognitivni suverenitet logičan je sljedeći korak.
Posjedovanje vlastitih domaćih modela malo znači ako stanovništvo postane intelektualno ovisno o njima („pretjerana ovisnost“). Paradoks je u tome što umjetna inteligencija istodobno može povećati tehnološku moć neke zemlje i smanjiti njezinu intelektualnu autonomiju: u tom trenutku kognitivna autonomija postaje pitanje nacionalne sigurnosti jednako kao i obrazovanja.
Zemlje BRICS-a, koje žele napredovati u lancu vrijednosti, zasigurno imaju strukturne razloge za zabrinutost zbog toga. Pojava generacije obrazovane uz pomoć umjetne inteligencije također nosi rizik razvojne zamke, što ima posljedice za ljudski kapital i vodi prema većoj ovisnosti.
Stoga bi mogao nastati obrnuti digitalni jaz: elitne institucije možda će štititi samostalan intelektualni razvoj, dok će sustavi s manje resursa sve više početi koristiti umjetnu inteligenciju kao jeftinu zamjenu za obrazovne resurse.
U nedavnom članku prethodno spomenuti pojam „kognitivnog suvereniteta“ predložen je za sposobnost pojedinaca, skupina i nacija da u dobu snažne umjetne inteligencije očuvaju autonomno razmišljanje. Taj koncept može biti koristan za promišljanje o geopolitičkim implikacijama ovisnosti o umjetnoj inteligenciji.
U svakom slučaju, skupina BRICS nalazi se u dobroj poziciji da svoje izjave provede u praksi. Primjerice, mogla bi razviti zajedničke obrazovne smjernice u kojima bi se razlikovala zamjena čovjeka umjetnom inteligencijom od „podrške“ umjetne inteligencije: sustavi koji postavljaju pitanja, potiču preispitivanje zaključivanja, daju povratne informacije i od učenika zahtijevaju da pokažu razumijevanje, umjesto da im samo daju odgovore. Skupina bi time mogla postati svojevrsni laboratorij za obrazovni model osmišljen tako da očuva ljudsku kognitivnu autonomiju.
Po svoj prilici, sljedeći digitalni jaz neće se pojaviti između zemalja koje imaju umjetnu inteligenciju i onih koje je nemaju, nego prije između društava koja koriste umjetnu inteligenciju za jačanje ljudske inteligencije i društava koja dopuštaju da je umjetna inteligencija „zamijeni“. Kognitivna utrka u naoružanju stoga je već počela.
