Evo što mogu reći o Velimiru Bujancu, piše Andrija Klarić.
U Hrvatskoj postoji medijski sport koji se igra cijele godine: najprije se objavi “službeno priopćenje”, a zatim krenu moralne lekcije od ljudi koji su u karijeri standarde mijenjali češće nego argumente. U toj disciplini svi su prvaci – dok ne dođe trenutak da se vlastita prošlost pogleda u ogledalo bez filtera.
Z1 televizija je objavila da se nakon višegodišnje suradnje obustavlja emitiranje emisije Bujica, uz obrazloženje da su financijski i pravni pritisci (niz tužbi i troškova, neizvjesni sudski postupci) postali prevelik teret, te da je Z1 dodatno pogođen time što mu je na 24 mjeseca onemogućeno sudjelovanje na javnim natječajima AEM-a.
Ne pišem ovo da napadam Z1. Tamo i dalje objavljujem svoje emisije i nemam namjeru paliti mostove, niti glumiti sud koji dijeli presude na temelju tuđih naslova. Pišem jer želim reći ono što se rijetko kaže: o čovjeku se najpoštenije sudi po onome što si s njim stvarno doživio – osobito u doba kad su mnogi “profesionalci” birali udobnost umjesto pitanja.
Kako smo se upoznali: prosinac 2020., lockdown i hrvatska “normalnost”
Velimira Bujanca nisam poznavao do prosinca 2020. U vrijeme lockdowna pokušavao sam raditi online treninge, a policija je – po mom iskustvu i doživljaju – nasilno tražila da prestanem, iako sam bio sam u dvorani. U tom sukobu, kako sam tada javno objavio, udaren je i moj mali pas. Objavio sam to na društvenim mrežama.
Nakon toga Bujanec šalje ekipu i uzima moju izjavu.
Ubrzo potom, 2021., usred lockdown atmosfere, otvorio sam svoj biznis – ne zato što sam “avanturist”, nego zato što mi je bilo očito da su mjere često bile besmislene, a nerijetko i štetne. Danas, nakon svega što sam istraživao i objavio, stojim iza toga još čvršće: pandemija je bila test karaktera za institucije, politiku i medije. Na tom testu mnogi su pali – uz uvjerenje da se račun nikad neće ispostaviti.
U tom razdoblju Bujanec me više puta ugostio. I ključna stvar: nije me cenzurirao. Davao je prostor da se govori, da se postavljaju pitanja, da se iznose činjenice i sumnje – dok su drugi, s mnogo većim “statusom”, igrali sigurnu igru u kojoj je dopušten samo jedan narativ.
Ne pišem kao navijač, nego kao čovjek koji poštuje princip
Da bude potpuno jasno: ja nisam ovdje da se zaklinjem u Bujančevu uređivačku politiku, teme i goste Bujice. To je njegova stvar i spada u slobodu novinarstva. Nevažno je koliko se ja slažem s njim, njegovim izborima i njegovim vrijednosnim naglascima. Sloboda medija nije nagrada za “ispravne”, nego uvjet da uopće postoji javni prostor.
Ono što je meni važno – i što je u Hrvatskoj rijetka roba – jest priznati kad netko u krizi odradi novinarski minimum: pusti drugu stranu da govori, bez gušenja i bez “uređivanja istine”.
I da: po mom iskustvu, Bujanec je bio prvi inicijator da se mom podcastu da prilika na Z1. Bez tog poticaja, vjerujem da se to možda ne bi ni dogodilo. Za to mu dajem kredit – ne kao ideološkom savezniku, nego kao kolegi koji je u ključnom trenutku otvorio vrata.
Što je rekao kod Marka Juriča: rečenice koje su mnogima pokvarile apetit
U podcastu Velebit kod Marka Juriča Bujanec je izgovorio rečenice koje su izazvale zgražanje dijela medijske scene – ali ne zato što su nevjerojatne, nego zato što su prepoznatljive. Govorio je o mehanizmima “domoljubnog novinarstva” ranih godina, o tehnologiji stvaranja priča, o načinu na koji se “radilo” i kako se preživljavalo.
U jednom trenutku kaže rečenicu koja se danas prepričava kao skandal, a zapravo je dijagnoza jednog doba: “Svi se bave medijskim reketom…”
Može se netko praviti šokiran – ali šokiran je uglavnom onaj tko se pravi da ne zna kako je industrija funkcionirala. Bujanec je napravio nešto što u Hrvatskoj nije često: rekao je mehanizam naglas. I zatim dodao ono što je još osjetljivije – da ljudi koji mu danas dijele moralne lekcije, nerijetko imaju vlastite biografije zbog kojih bi im bilo pametnije šutjeti nego glumiti svetost.
Novinarstvo prije društvenih mreža: doba kad si bio meta – i točka
Ovdje dolazimo do šireg konteksta. U doba prije društvenih mreža “demanti” je bio sitno slovo na kraju stranice, a tužbe su bile skupe, dugotrajne i psihološki iscrpljujuće. Šteta bi se napravila u naslovu, a “ispravak” bi došao kad više nikome nije stalo – i još bi izgledao kao fusnota, a ne kao pravda.
Zato je moć pojedinih redakcija bila brutalnija: tko kontrolira naslov, kontrolira dojam. A dojam u Hrvatskoj često vrijedi više od činjenica.
Tri teksta o meni: autori i datumi (primjeri iz tog doba)
Ovo navodim kao primjere članaka o meni, iz vremena kad je ta moć bila gotovo apsolutna:
- Milivoj Đilas, Nacional, 2. travnja 2002.
- Bereslav Jelinić, Nacional, 11. rujna 2006.
- Željka Godeč, Jutarnji list, 22. travnja 2014.
Moja ocjena – i govorim otvoreno, bez uljepšavanja – jest da su ta tri teksta sastavljena od kombinacije: laži, poluistina, izmišljenih elemenata, pogrešno protumačenih činjenica i “logike” koja služi zaključku, a ne istini. I vjerujem da to nije bilo slučajno, nego motivirano financijskim interesima naručitelja.
To je, naglašavam, moje uvjerenje i moja interpretacija na temelju vlastitog iskustva i onoga što znam o okolnostima. Ne predstavljam to kao sudsku činjenicu – nego kao svjedočanstvo čovjeka koji je u tom vremenu osjetio kako izgleda kad novinarstvo postane alat pritiska.
Nacional kao škola pritiska: “zatvoreni krug indicija” (i moja sumnja)
Kad govorim o tom razdoblju, govorim i o medijskom ekosustavu u kojem su se vrtjele veze politike, novca i podzemlja. Danas je Bereslav Jelinić i dalje glavni urednik tjednika Nacional – što je samo po sebi poruka: u Hrvatskoj se karijera ne prekida zato što si bio dio problematičnog modela; prekida se samo ako si postao smetnja pogrešnima.
U ovom dijelu namjerno biram precizne riječi.
Imam razloga vjerovati (ali ne mogu dokazati) da su pritisci i “narudžbe” – odnosno, točnije rečeno: reket – u mom slučaju dolazili iz krugova povezanih s Hrvojem Petračem. Zašto to mislim? Zato što znam za osobnu poveznicu: Petračova tadašnja supruga Alica bila je bliska prijateljica moje sestre (s kojom ne razgovaram više od 20 godina). To ne dokazuje ništa samo po sebi – ali u kriminalistici se često radi s krugovima indicija, a ovdje ja vidim zatvoren krug indicija koji mi je, iz perspektive vlastitog iskustva, teško ignorirati.
Još jednom: ne tvrdim da mogu to dokazati na sudu. Ali tvrdim da imam razloga sumnjati da to nije bilo slučajno, nego interesno i ciljano.
U tom kontekstu važno je podsjetiti da je Hrvoje Petrač pravomoćno povezivan s teškim kaznenim djelima (među ostalim otmica sina Vladimira Zagorca, za što je dobio višegodišnju zatvorsku kaznu), a u novije vrijeme javnost prati i aferu “Mikroskopi” u kojoj je, prema medijskim izvještajima i sudskim odlukama, Petrač priznao krivnju i nagodio se – u predmetu u kojem se spominje i bivši ministar zdravstva Vilim Beroš.
Pandemija, “nagrađeni” i “kažnjeni”: pitanje javnog novca
Ovdje dolazimo do točke koja me najviše bode u oči.
Tijekom pandemije država je javno naglašavala važnost medija i donosila mjere potpore medijskom sektoru i medijskim djelatnicima (od kriznih fondova do posebnih potpora). Premijer je javno govorio o medijima kao temelju demokracije i važnosti “pravodobnog i točnog informiranja”.
A istovremeno, iz perspektive mnogih građana (i moje), mainstream mediji su tijekom pandemije masovno služili kao produžena ruka politike: gurali su jednu istinu, zatvarali prostor za pitanja i naplaćivali “odgovornost” javnim novcem.
I onda dolazimo do paradoksa: ako jedni za “pravodobno i točno informiranje” dobivaju javnu podršku i pohvale, a drugi – poput Z1 u ovom slučaju – dobiju zabrane pristupa javnim natječajima i financijski udar zbog emitiranja jedne emisije, nije li vrijeme da se to preispita?
Drugim riječima: je li ovo samo priča o troškovima i tužbama – ili gledamo naknadnu kaznu za to što je u pandemiji netko dopuštao “drugoj strani” da govori?
Ne tvrdim. Pitam. U Hrvatskoj je to ponekad jedina pristojna forma pobune.
I za kraj: “poseban gost”
Bujanec je neposredno prije prekida javno najavio nastavak emitiranja “po programskoj shemi”, uz posebnog gosta “kojega u TV eteru nije (pre)dugo bilo” i poruku da ćemo “biti oduševljeni”.
Pa neka ostane zabilježeno pitanje koje bi, u normalnoj demokraciji, bilo sasvim normalno postaviti:
Koji je to gost koji bi trebao izazvati oduševljenje publike — i alergijsku reakciju sustava?
Ako saznamo odgovor, možda ćemo saznati i nešto važnije: ne samo o Bujancu, nego o granicama slobode govora u hrvatskom eteru.
Izvor
