Manje od 50 % vašeg računa odnosi se na samu energiju – ostatak čine europske i nacionalne naknade i porezi.

Primjeri tih nameta:

CO₂ trošak: u cijenu radne energije ugrađena je cijena europskih emisijskih dozvola (ETS). Za svaku tonu CO₂ koju ispuštaju elektrane moraju kupiti dozvolu, čija se cijena zadnjih godina kretala između 60 i 100 € po toni. To na hrvatski mix znači od 1,5 do 3,5 eurocenta po kWh koji ne vidite kao zasebnu stavku, ali je uključen u cijenu energije.

Naknada za obnovljive izvore (OIE): oko 0,013 € po kWh ide u fondove za poticanje vjetra, sunca i kogeneracije.

PDV 13 %: obračunava se na sve – i na energiju i na naknade.

Kada se sve zbroji, više od polovice vašeg računa odlazi na politike i poreze, a ne na fizičku proizvodnju struje.

Primjer iz prakse: Vlada RH najavljuje da će se prosječan račun za 300 kWh potrošnje povećati s dosadašnjih oko 40 € na 43 € od listopada ove godine, a kasnije i na 45 €. No, kad bi se država odrekla upravo ovakvih parafiskalnih nameta, prostora za takvo poskupljenje uopće ne bi bilo.

Zaključci iz rasprava Europskog vijeća (ožujak 2025.)

Prema službenim izvješćima Europske komisije i Europskog vijeća:

Čelnici EU-a otvoreno su konstatirali da su cijene energije u Europi višestruko više nego u drugim regijama svijeta te da to ugrožava konkurentnost europskog gospodarstva.

U raspravama su klimatski ciljevi i instrumenti zelene tranzicije (ETS, ETS-2, strogi rokovi) označeni kao ključni faktori koji povećavaju troškove energije.

Sve je više poziva na “realizam” i fleksibilnost – odgodu ili prilagodbu nekih instrumenata, posebno proširenog ETS-a, te izradu dugoročnije energetske strategije koja bi osigurala pristupačnije cijene.

Unatoč tim upozorenjima, premijer Plenković u svojim istupima podržava nastavak zelene tranzicije, tražeći tek „fleksibilnost“ i dodatna sredstva, ali ne dovodi u pitanje same ciljeve koji upravo poskupljuju energiju.

Kad Vlada govori o „subvencioniranoj“ cijeni i najavljuje nova poskupljenja, stvara se dojam da je jedina varijabla tržišna cijena kWh. To je tek površina.

Ispod nje stoji slojevita konstrukcija davanja i parafiskalnih naknada koja stvarnu cijenu energije čini znatno višom od onoga što većina građana percipira.

Na svakom računu postoje tri skupine troškova.

Prva je radna energija – stvarni trošak proizvodnje i opskrbe. Tu se već ugrađuje europska cijena emisijskih dozvola (ETS), de facto CO₂ porez. Hrvatska električna mreža dobrim dijelom ovisi o uvozu i o proizvodnji u fosilnim elektranama, pa proizvođači moraju kupovati dozvole za svaku tonu emitiranog ugljikovog dioksida. Cijena tih dozvola posljednjih godina varira između 60 i 100 eura po toni. Pri hrvatskom emisijskom faktoru od oko 0,25 do 0,35 tona CO₂ po proizvedenom megavatsatu to znači da se u svaku potrošenu kilovatsat ugrađuje između 1,5 i 3,5 eurocenta samo za CO₂. Taj iznos ne stoji kao zaseban redak na računu, ali je već ukalkuliran u stavci „radna energija“.

Druga skupina su regulatorne naknade. Najveća je naknada za poticanje proizvodnje iz obnovljivih izvora energije (OIE), trenutno oko 0,013 € po kWh. Formalno nije CO₂ porez, ali je izravni instrument zelene tranzicije: prikupljeni novac ide u poticaje vjetroelektranama, solarima i kogeneraciji. Uz to postoji i solidarna naknada, koja se kućanstvima trenutačno neutralizira popustom, ali u pravilu ostaje pravno utemeljen porez koji država može aktivirati kad to poželi.

Treća skupina su porezi. Na sve navedene stavke obračunava se PDV od 13 % – i na energiju i na naknade. Vlada PDV može spustiti ili privremeno ukinuti, ali zasad ga zadržava i tako svaka kovanica koja ide u ETS ili u OIE prvo prolazi kroz poreznu blagajnu.

Kada se svi ovi slojevi zbroje, dolazi se do iznenađujuće strukture: u prosječnom kućnom računu za 300 kWh tek manje od polovice odlazi na stvarnu proizvodnju električne energije. Ostatak čine CO₂ trošak unutar opskrbne cijene, OIE naknada, potencijalna solidarna naknada i PDV. Državne subvencije o kojima Vlada govori samo privremeno smanjuju dio tih stavki kako bi ublažile tržišni šok. Kad se subvencije postupno povuku, javnost će vidjeti rast računa, ali stvarna istina ostaje skrivena: niže cijene energije bile bi moguće jedino kad bi se smanjila ili ukinula sama davanja koja je država uvela radi zelene tranzicije.

Fenomen je jednostavan, ali politički nezgodan. Vlada istodobno uvodi naknade da bi financirala klimatske ciljeve, a zatim subvencijama ublažava učinke tih istih naknada kako bi građanima olakšala udar. Rezultat je dvostruka iluzija: ljudi misle da ih država „štiti“ od tržišta, dok stvarni porast cijene dolazi upravo iz regulacija i poreza koje je država sama donijela.

Napomena: cijena energije su dinamične i ovise o burzovnim kretanjima, pa je tako i ovaj obračun načelan, ali smisao objašnjenja cijene ostaje isti.