Tomaševićev govor nije bio samo govor o 1945-oj, bio je to primjer kako izgleda rebrendirani komunizam, piše Andrija Klarić.
Krenimo redom.
Nitko ozbiljan ne mora relativizirati NDH da bi postavio pitanje o komunističkim zločinima nakon 1945.
NDH je bila zločinački režim.
Točka.
Ali upravo tu počinje manipulacija.
Tomašević u svom govoru o Trnjanskim kresovima uzima jednu nespornu istinu — zločinački karakter NDH — i koristi je kao moralni štit protiv drugog pitanja:
što se dogodilo nakon što su partizansko-komunističke snage ušle u Zagreb?
Jesu li tada došli sloboda, demokracija i pravna država?
Nisu.
Došao je drugi totalitarni sustav.
Došle su likvidacije.
Došli su progoni.
Došle su jame.
Došao je režim koji je desetljećima skrivao vlastite zločine.
I upravo to Tomaševićev govor potpuno zaobilazi.
To je metoda.
Ne odgovoriš na neugodno pitanje.
Zamijeniš ga moralnom optužbom.
Tko pita za komunističke zločine — taj navodno relativizira fašizam.
Tko pita za žrtve jama — taj navodno piše povijest ispočetka.
Tko kaže da 8. svibnja nije bio samo “oslobođenje” — taj postaje sumnjiv.
To više nije povijesna rasprava.
To je moralna ucjena.
I tu dolazimo do neomarksizma.
James Lindsay u mom intervjuu woke ideologiju opisuje kao komunizam 21. stoljeća — isti stari obrazac tlačitelja i potlačenih, samo prebačen iz ekonomije u kulturu, identitet, jezik, obrazovanje i institucije.
Kod Tomaševića vidimo isti mehanizam, samo u memorijskoj politici.
Antifašisti su moralno čisti.
Kritičari su sumnjivi.
Komunističke žrtve nestaju iz kadra.
A antifašizam postaje ne povijesna činjenica, nego politička dozvola za prešućivanje.
To je srce problema.
Ako je antifašizam istina, ne bi se trebao bojati istine o komunističkim zločinima.
Ako se boji, onda više nije antifašizam.
Onda je mitologija.
U novom članku analiziram Tomaševićev govor, Trnjanske kresove, obnovu tog rituala od 2014., veze s današnjim progresivnim civilnim društvom, međunarodne woke/LGBTIQ mreže i pitanje je li Zagreb pod Tomaševićem postao lokalni laboratorij rebrendiranog komunizma.
Ne tvrdim da je Tomašević “vođa globalnog pokreta”.
Tvrdim nešto preciznije:
Zagreb pod Tomaševićem sve više izgleda kao lokalni čvor istog ideološkog ekosustava — antifašizam bez odgovornosti za komunizam, rodna ideologija bez biološke stvarnosti, civilno društvo bez demokratskog mandata i javni novac za privatnu ideologiju.
Cijeli tekst s izvorima i analizom stavljam u komentar.
Pročitajte pa sami procijenite:
gledamo li samo proslavu povijesnog datuma —
ili gledamo novu ambalažu stare ideologije?
