Zloupotreba tragedije u političke svrhe, piše Andrija Klarić.
Kad se usporedi tekst peticije o „micanju klečavaca“ s onim što sami o sebi pišu organizatori inicijative Muževni budite, razlika je prevelika da bi bila slučajna.
Peticija tvrdi da muškarci koji javno mole na trgovima „pozivaju na neravnopravnost“, da žene žele „podložne, pokorne i tihe“ te da njihove molitve odvraćaju žene od prijave nasilja. Na temelju tih tvrdnji traži se intervencija vlasti i Ustavnog suda, odnosno uklanjanje takvih okupljanja iz javnog prostora, sve „u ime 17 ubijenih žena“.
S druge strane, organizatori u svom tekstu navode da javno mole kao svjedočanstvo vjere, da su nakane usmjerene ponajprije na njih same – da budu odgovorniji muškarci, muževi i očevi – te da sve formuliraju u okviru učenja Katoličke crkve. Izričito se ograđuju od bilo kakve ideologije i ekstremizma i nigdje ne pozivaju žene na šutnju, trpljenje ili prikrivanje nasilja. U središtu njihove pobožnosti stoji žena, Blažena Djevica Marija.
Paradoks je očit: skupinu muškaraca koja javno štuje ženu i preko nje moli za vlastitu promjenu pokušava se simbolički povezati s femicidima koje su počinili sasvim drugi ljudi, u sasvim drugim okolnostima. Umjesto dokaza dobivamo imputirane motive i kolektivnu moralnu diskvalifikaciju.
Drugi paradoks je ustavni. Peticija se poziva na Ustav i ravnopravnost spolova, a istodobno predlaže ograničavanje drugih ustavnih prava: slobode vjeroispovijedi, slobode izražavanja i slobode mirnog okupljanja. Ustav se koristi selektivno, kao jelovnik: jedno pravo se uzima kao oružje, drugo se istodobno pokušava suspendirati, pod uvjetom da se odnosi na ideološkog protivnika.
U tom svjetlu stvarna funkcija peticije postaje jasnija. Tragedije ubijenih žena služe kao emotivni okvir za politički obračun s nepoželjnom svjetonazorskom skupinom i za guranje religije s javnog prostora. Umjesto ozbiljne rasprave o policiji, sudovima, socijalnim službama i stvarnoj zaštiti žena, fokus se prebacuje na muškarce koji kleče i mole.
Takav pristup ne jača sigurnost žena. On relativizira konkretne zločine, pretvara ih u retorički alat i produbljuje podjele u društvu, u kojem se ljudske tragedije sve češće koriste kao sredstvo, a sve rjeđe kao povod za stvarnu odgovornost.
