Nekad smo vjerovali da zlo dolazi s rogovima, praćeno grmljavinom i dramatičnom filmskom glazbom. Čekali smo zlikovce koji će nam jasno i glasno objaviti rat. No, povijest nas je prevarila. Najveće tiho preuzimanje čovječanstva u povijesti ne događa se silom, tenkovima ili otvorenim terorom. Ono se događa kroz praktičnost, pametne aplikacije i liniju manjeg otpora. Događa se kroz Legiju komfora.
Ako ste proveli iole vremena promatrajući smjer u kojem se kreće naš moderni svijet, kockice se same sklapaju u jeziv mozaik. S jedne strane imamo tehnokratsku elitu koja više i ne skriva svoje karte. Dok nam s blagajni ukidaju tanke plastične vrećice pod izgovorom „spašavanja planeta”, 80% polica pršti od nereciklirajuće plastike megakorporacija. Dok nam briselski blesimetri propovijedaju moralnu obvezu kupnje preskupih električnih automobila, rudnici litija steriliziraju čitave ekosustave, a gigantski data centri za umjetnu inteligenciju proždiru stotine milijuna litara pitke vode dnevno.
Licemjerje je postalo toliko zagušljivo da se zeleni narativi preko noći odbacuju čim tehnološkim divovima zatreba ugljen ili nuklearna energija za napajanje njihovih novih, digitalnih božanstava.
Licemjerje je postalo toliko zagušljivo da se zeleni narativi preko noći odbacuju čim tehnološkim divovima zatreba ugljen ili nuklearna energija za napajanje njihovih novih, digitalnih božanstava.
Poruka elite je jasna: običan čovjek, sa svojim bazičnim ljudskim potrebama, postao je smetnja. Višak. Pest (gamad) koja ostavlja preveliki ugljični otisak na planetu koji oni smatraju svojim privatnim vlasništvom. Kroz transhumanizam, digitalizaciju i agresivno prekidanje živih ljudskih veza, stvara se savršeni teren za novo doba: tehno-feudalizam u kojem softver mijenja radnu snagu, a izolirani pojedinac ostaje sam, spojen na mrežu, bez obitelji, bez bližnjega i bez glasa.
No, prava tragedija ove distopije nisu likovi s milijardama koji iz svojih staklenih ureda u Seattleu ili Davosu vrte te procese. Prava tragedija je masa koja ih prati.
U drevnim zapisima stoji ona jeziva rečenica: „Ime mi je Legija, jer nas je mnogo.” Danas ta Legija ne nosi zastrašujuće maske. Ona nosi pametne satove, skenira lica za brži prolaz i iskreno vjeruje kako je sve to skupa „super”. To su svi oni koji su izabrali konformizam umjesto svjesnosti. To su milijuni koji bez pogovora gutaju svaku serviranu laž jer je tako lakše, jer sustav nudi prečac, jer propitivanje zahtijeva napor, a napor remeti iluziju ugodnog sna.
Kada društvo bezuvjetno preda svoj kritički aparat i svoju slobodu u zamjenu za komfor, ono gubi svoju božansku iskru. Ljudi postaju robotizirani i bez čipova u glavi. Postaju unificirani unutrašnji roj — Legija koja ide kamo je vjetar nosi, nesvjesna da sami kopaju temelje vlastitog kaveza.
Godina 2020. bila je točka lomljenja. Za mnoge je to bio trenutak kada je magla postala pregusta, ali za nekolicinu — bio je to trenutak apokalipse, u izvornom smislu te riječi: micanje vela. Trenutak kada je neka unutrašnja sila pročistila pogled onima koji su odbili zaspati.
Najteži dio tog buđenja nije uviđanje tehnokratske truleži. Najteži dio je gledati masu koja s osmijehom korača linijom manjeg otpora. Lako je upasti u zamku bijesa, ogorčenja i očaja gledajući tu količinu sljepoće. Ali upravo je to zadnja zamka matrice: ako te ne mogu držati slijepim, držat će te ogorčenim, jer tvoj bijes i dalje hrani njihovu frekvenciju.
Istinski otpor u 21. stoljeću nije u jurišanju na vjetrenjače. Otpor je u uskrati. Uskrati straha, uskrati jada i uskrati vlastite pažnje njihovom projektu. Istinski otpor je u odluci da ne budeš dio Legije. Čuvati živu riječ, stisnuti ruku bližnjemu umjesto ekrana, popiti vodu sa zahvalnošću i sačuvati unutrašnji mir usred općeg ludila — to je jedini preostali hram slobode.
Sustav može posjedovati data centre, algoritme i milijarde poslušnih glava koje bespogovorno vjeruju u njihove dimne zavjese. Ali ne može posjedovati budnu dušu.
Na kraju, kada se svi računi svedu i kada lažna scenografija ovog svijeta nestane pred apsolutnom Istinom, bit će potpuno nevažno što je Legija mislila da je „super”. Bit će važno samo jesi li u mraku uspio sačuvati unutrašnje svjetlo koje ti nikada nisu uspjeli prodati, jer ga nikada nisu ni posjedovali.
Advertisements
Advertisements
Advertisements
Advertisements
