Paré je sudjelovao u istragama koje su, prema njegovu prikazu, pokazale da je velik dio civilnih žrtava zabilježen na separatistički kontroliranoj strani Donbasa. Za 2016. godinu navodi udio od 63 posto. Kasnije je za razdoblje od 2016. do 2018. godine utvrdio omjer od približno 72 prema 25 posto među žrtvama granatiranja i pucnjave. I kod udara u regiji Luhansk koje je OESS verificirao 2020. godine pojavila se slična slika: oko 75 posto udara registrirano je na separatistički kontroliranom području.

Za Paréa nije važna samo statistika. Važan je način na koji se s njom postupalo.

Prema njegovu prikazu, te su istrage naišle na otpor ukrajinskih institucija. Nakon toga je vodstvo misije odlučilo više ne objavljivati brojke na način iz kojeg bi se moglo razaznati koja je strana pretrpjela više žrtava ili tko je koga granatirao.

Time bi upravo onaj dio stvarnosti koji je bio osobito važan za razumijevanje rata nestao iz javnog prikaza.

Tko je pucao na koga?

To pitanje zvuči jednostavno. U Donbasu to nikada nije bilo jednostavno.

Paré ne opisuje sukob kao priču u kojoj je jedna strana isključivo počinitelj, a druga isključivo žrtva. Njegov dojam iz godina provedenih na terenu bio je mnogo složeniji. Vidio je ljude na objema stranama koji su slijedili vlastite interese, a na objema stranama susretao se i s političkim narativima.

No upravo ta složenost, smatra, na Zapadu je s vremenom imala sve manje prostora.

To mu je vidljivo i u ukrajinskom pravosudnom sustavu. Paré je promatrao brojne postupke protiv osumnjičenih separatista. Izvještava o optuženicima koji su tijekom uhićenja govorili o mučenju. U najmanje dva slučaja postojale su liječničke potvrde koje su potkrepljivale takve iskaze. Unatoč tome, nije vidio ozbiljnu kaznenopravnu istragu tih navoda. Istodobno su postupci protiv pripadnika ukrajinskih dobrovoljačkih postrojbi, kojima su se pripisivala teška nasilna djela, u nekim slučajevima prošli znatno blaže.

Za zapadnog promatrača to je neugodna slika. Jer Ukrajina se tih godina sve više prikazivala kao demokratska suprotnost Rusiji. Paréova iskustva u Donbasu nisu mu se uklapala u tu sliku.

Isto vrijedi i za slobodu medija.

Paré je, prema vlastitim navodima, u Mariupolju preuzeo temu slobode izražavanja i razgovarao s lokalnim novinarima. Oni su mu govorili o zastrašivanju, prijetnjama i represiji ukrajinskih sigurnosnih službi i dobrovoljačkih postrojbi. Paré spominje i slučaj novinara Sergeja Dolgova, koji je 2014. godine nestao u Mariupolju i čija je sudbina do danas nerazjašnjena.

Zatim je 2021. godine uslijedilo zatvaranje nekoliko ukrajinskih televizijskih kanala.

I ovdje Paré postavlja pitanje koje je u zapadnom političkom diskursu jedva bilo postavljano: Zašto takvo zadiranje u medijski prostor nije osuđeno istom oštrinom kojom se komentiralo usporedivo zadiranje u drugim državama?

Ovdje je riječ o nečemu što nadilazi Ukrajinu.

Riječ je o načelu zapadnih demokracija: Vrijedi li sloboda mišljenja samo onda kada je mišljenje politički prihvatljivo?

Paré do sličnog zaključka dolazi i kada je riječ o političkim pravima. Navodi da stotine tisuća ljudi u Donbasu nisu mogle glasovati na lokalnim izborima, iako su prije toga mogle glasovati na nacionalnim izborima. Službeno obrazloženje bila je sigurnosna situacija. Za Paréa je, međutim, posljedica bila politički jasna: dio stanovništva bio je isključen iz lokalnog političkog odlučivanja.

Ne moramo odobravati te događaje da bismo razumjeli njihovo značenje.

Jer Donbas je već prije 2022. godine bio duboko podijeljena regija. Ondje su se susretali ukrajinski nacionalizam, stanovništvo koje govori ruskim jezikom, geopolitički interesi te sukob između Kijeva i Moskve. Rat 2022. godine nije pao s neba.

Imao je svoju povijest.

Upravo se ta prethodna povijest, prema Paréovu uvjerenju, prečesto izostavlja.

Francuski promatrač stoga ukazuje i na Minske sporazume te sve veću konfrontaciju između Rusije i Zapada. Za njega ruska invazija 2022. godine nije bila početak sukoba, nego njegova dramatična eskalacija.

To je ključna razlika.

Jer onaj tko 24. veljače 2022. godine postavi kao jedinu početnu točku nužno mora izostaviti velik dio prethodne povijesti.

Paré upravo tu izostavljenu povijest želi vratiti.

Njegova kritika pritom nije usmjerena samo protiv političara i medija. Usmjerena je protiv čitavog načina razmišljanja. Upozorava na opasnost zadovoljavanja jednostavnim moralnim kategorijama u ratovima. Svaka strana ima vlastite interese, svaka strana priča vlastitu priču. I informacije iz Rusije treba kritički promatrati. Ali isto mora vrijediti i za informacije iz Ukrajine i sa Zapada.

To je možda najsnažniji dio njegove poruke.

Jer zahtjev za neutralnošću ne znači braniti Rusiju. Također ne znači optuživati Ukrajinu.

To prije svega znači željeti znati što se doista dogodilo.

Paré pritom ima prednost pred mnogim komentatorima koji danas govore o ratu u Ukrajini: on je bio ondje.

Nije sjedio u Washingtonu, Berlinu, Bruxellesu ili Zürichu i tumačio satelitske snimke. Radio je u Donbasu. Razgovarao je s ljudima. Gledao je sudske postupke. Bavio se brojem žrtava. Čitao je izvještaje i surađivao s onima koji su ih sastavljali.

I u jednom trenutku počeo je postavljati pitanja.

Zašto su određene informacije nestajale iz izvještaja?

Zašto su se izbjegavali određeni kontakti?

Zašto se određenim problemima u području ljudskih prava nije posvećivala jednaka pozornost?

Zašto se o brojkama koje su davale drugačiju sliku sukoba nije javno raspravljalo?

Paré tvrdi da je pronašao odgovore na ta pitanja. Njegov je odgovor neugodan: Problem nije bio samo u jednom zaposleniku ili jednoj pogrešci. Radilo se o strukturalnom neuspjehu.

Opisuje organizaciju u kojoj je, prema njegovu dojmu, politički narativ sve više postajao važniji od bespoštednog dokumentiranja stvarnosti.

To je teška optužba.

Ali dolazi od čovjeka koji je i sam bio dio tog sustava.

Možda upravo u tome leži stvarno značenje njegova izvještaja.

Ne moramo dijeliti svaki zaključak Benoîta Paréa. Također ne moramo prihvatiti svako njegovo političko tumačenje. Ali trebali bismo se zapitati zašto perspektiva bivšeg promatrača OESS-a ima tako malo prostora u zapadnom diskursu.

Jer ako je Zapad doista uvjeren da su njegovi demokratski sustavi snažniji od ruske propagande, ne bi se trebao bojati neslaganja.

Naprotiv.

Trebao bi ga tražiti.

Rat u Ukrajini prevelik je, previše krvav i ima prevelike posljedice da bi se mogao objasniti jednim jedinim narativom. Tko želi razumjeti zašto Europa danas ponovno govori o ratu s Rusijom, mora promatrati i godine u kojima je Donbas već gorio, dok je svijet uglavnom skretao pogled.

Benoît Paré tada je bio ondje.

Vidio je što se događalo.

A sada iznosi svoju verziju povijesti.

Možemo je odbaciti. Možemo o njoj raspravljati. Možemo je provjeravati. Ali ne bismo je trebali prešutjeti.