Borba Antoana Nižetića: Kada država u ime „javnog zdravlja“ hapsi roditelje.
Sustav koji silom nametne rizik, a pere ruke od vlastitih žrtava, nije ništa drugo nego medicinska tiranija
Jutarnji prizori nasilnog uhićenja aktivista Antoana Nižetića pred očima javnosti ogolili su svu brutalnost i rigidnost aparata koji je davno prestao služiti građanima, a počeo ih trenirati kao zamorce. Čovjek čiji je jedini grijeh to što godinama odbija slijepo predati zdravlje i sudbinu svog djeteta u ruke korumpiranog sustava, priveden je uz klasičnu policijsku demonstraciju sile.
Da apsurd bude potpun, terenski izvršitelji u odorama u trenu uhićenja nisu znali niti suvislo objasniti zašto ga točno lišavaju slobode. Važno je bilo samo izvršiti nalog, slomiti otpor i poslati jasnu poruku svakom roditelju koji se usudi misliti svojom glavom: tvoje dijete pripada državi, a ne tebi.
Ovaj slučaj predstavlja vrhunac licemjerja takozvanog javnozdravstvenog sustava. Mantra o „kolektivnom imunitetu“ kojom se godinama opravdava prisila postala je potpuno prozirna i kontradiktorna. Ako su cjepiva doista toliko učinkovita i sigurna, kao što to agresivno tvrde institucionalni autoriteti, zbog čega su onda cijepljena djeca ugrožena od onih necijepljenih?
Tjeranjem apsolutno svakog djeteta u program imunizacije pod prijetnjom kazni i zatvora, sustav zapravo neizravno priznaje neučinkovitost vlastitih proizvoda. No, u igri u kojoj se vrte milijarde farmaceutskog profita, stvarna učinkovitost i zaštita ionako su u drugom planu – bitna je samo stopostotna poslušnost i procijepljenost na papiru.
Antoan Nižetić je u svemu ovome potpuno u pravu jer je bolno svjestan neporecive činjenice: da se njegovom djetetu sutra dogodi bilo kakvo trajno oštećenje ili tragedija nakon cijepljenja, apsolutno sva vrata državnih institucija bila bi mu čvrsto zatvorena. Sustav bi u istom trenu podigao zid šutnje, prebacio krivnju na “koincidenciju” ili genetiku, a odgovornost za uništen život ne bi preuzeo nitko.
Država donosi totalitarne zakone po kojima roditelji pod prisilom moraju izložiti djecu medicinskim postupcima, ali istog trenutka kada se dogode najteže nuspojave – sustav pere ruke. Dok obitelji ostaju doživotno slomljene i prepuštene same sebi, farmaceutske kuće i birokrati zaštićeni su poput ličkih medvjeda.
Nižetić nije nikakav „nemarni roditelj“, kako ga sustav pokušava pravno etiketirati da bi opravdao svoj progon. On je roditelj u punom smislu te riječi – čovjek koji je spreman žrtvovati vlastitu slobodu kako bi zaštitio život i zdravlje svog djeteta od nametnutog rizika i sustavnog ignoriranja opasnosti.
Ako u modernom društvu roditelj nema temeljno pravo procijeniti opasnost i odlučiti što je najbolje za njegovo rođeno dijete, onda više ne govorimo o demokraciji, već o zločinačkom aparatu koji provodi medicinsku tiraniju nad vlastitim stanovništvom.
Nakon nekoliko sati provedenih u policijskoj postaji, Antoan Nižetić je za sada pušten na slobodu. Ipak, ovaj privremeni izlazak iza rešetaka ne znači kraj njegove borbe, već samo još jedan dokaz da pritisak javnosti i nepokolebljivi stav pojedinca mogu poljuljati i najkrupnije kotačiće represivnog sustava. Borba se nastavlja.
