“Lěpa naša domovina, Oj junačka zemljo mila, Stare slave dědovina, Da bi vazda srečna bila!”
Ovako zapravo počinje hrvatska himna, napisana prije nego što su na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće u borbi za hrvatski jezik vukovci pobijedili predstavnike Zagrebačke filološke škole.
Toj pobjedi nesvjesno su temelje udarili Ljudevit Gaj i “ilirci” zbog kojih je štokavsko narječje postalo temelj današnjeg hrvatskog jezika, a sve kako bi se privukli slavenski narodi u okruženju. ZFŠ je bila škola koja se zalagala za to da se uključivim pismom ujedine sva hrvatska narječja. Njezini predstavnici su zaslužni za utemeljenje glasoslovlja (fonetike) kao i za uvođenje novih riječi u hrvatskom jeziku kao i hrvatskih naziva za tuđice, kao npr.: samoglasnik, suglasnik, narječje, jezikoslovac, obujam, zračenje, kovine, tvrtka, zemljovid, kisik, vodik, itd. Najzaslužniji među njima zašto nam jezik nije u potpunosti jugoslaveniziran bili su Adolfo Veber Tkalčević, Antun Mažuranić, Bogoslav Šulek i Vjekoslav Babukić. Potonji je Vuku Stefanoviću Karadžiću uputio sljedeće riječi: “Ali mi ne nameravamo, kao Vi, jedno narěčje gospodujućim (glavnim) učiniti, veće u jednom najamljenom znaku svakolika narěčja sjediniti”. Taj znak je bio rogato e, na tragu staroslavenskog slova jat, koje je trebalo ujediniti sva hrvatska narječja. Riječ “bělo” čakavci bi čitali “bilo”, kajkavci “belo” a štokavci “bijelo”. Također su koristili korijensko pisanje suglasnika gdje je misao vodilja bila: pismo je za oči, a govor za uši, kao npr.: iztok, podpukovnik, rieka. Poznati su bili i kao “ahavci” jer su koristili dodatak -ah u riječima, koji se koristio u staroj hrvatskoj književnosti. Pa bi tako rečenica: “Bez naših starih običaja i slavnih djela naših otaca, mi bismo postali narodom bez korijena!”, glasila ovako: “Bez naših starih običajah i slavnih dělah naših otacah, mi bismo postali narodom bez korěnah!”
S obzirom da je u to vrijeme banovao Khuen-Hedervary, njemu je bilo u interesu oslabiti hrvatsko narodno jačanje pa je podržavao Srbe i hrvatske vukovce. Vođa im je bio član mađaronske Unionističke stranke Tomislav Maretić, a najpoznatiji među njima bili su Ivan Broz, čiji je “Hrvatski pravopis” 1892. okupatorski ban nametnuo tadašnjem školstvu te Đuro Daničić, pravoga imena Đorđe Popović, desna ruka Vuka Karadžića koji je zaslužan za uvođenje današnjeg slova đ u hrvatsku abecedu. Nasilnim uvođenjem Brozovog pravopisa Hedervary je jednim potezom pera uništio hrvatsku stoljetnu tradiciju pisanja i “posrbio” nam jezik i pismo. Što je hrvatski jezik bio bliži srpskom, to je više gubio svoje povijesne specifičnosti, što je olakšavalo upravljanje narodom. ZFŠ je bila usko povezana sa Antom Starčevićem i Strankom prava, koji su zagovarali potpunu hrvatsku nezavisnost. Podržavajući vukovce, Hedervary je izravno oslabio utjecaj pravaša te unio razdor među hrvatske mislitelje.
Propašću Austro-Ugarske i na temelju fonološkog sustava koji je već bio u upotrebi, u Kraljevini Jugoslaviji još se jače počela provoditi srbizacija hrvatskoga jezika, prvenstveno u državnoj službi, vojsci i školstvu, gdje su učitelji ispravljali učenicima “krivo” napisane riječi, kao npr.: morali su pisati hiljada umjesto tisuća te se poticalo “dakanje”. Učenici su također su bili primorani naučiti pisati i čitati srpsku ćirilicu. Hrvatski jezik nakratko je “prodisao” obnovom hrvatske Države gdje je ponovno uveden korijenski pravopis, ali nije vraćen nastavak -ah u riječima. Nakon što su jugoslavenstvom zatrovani Hrvati u zajedništvu sa Srbima srušili hrvatsku državu kako bi obnovili jugoslavensku, sve se vraća na staro. Nastavljeno je ugnjetavanje hrvatskog jezika koje je dovelo do donošenja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. koju je potpisao čak i hrvatski komunist Miroslav Krleža.
Uspostavom Republike Hrvatske u hrvatski jezik se vraćaju “nepoćudne” riječi te ponovno ljudi uključuju svoj mozak umjesto dotadašnjega kopiranja anglizama. Kako godine prolaze, hrvatski jezik je pod sve većim napadom, a novi naraštaji ga sve više odbacuju, ponukani ozračjem gdje se nove hrvatske riječi ismijavaju. Prije dvije godine donesen je novi zakon o hrvatskom jeziku, a oni koji su ga donijeli, pljeskali su sami sebi, misleći da su napravili nešto hvale vrijedno. Međutim, zakon je zapravo mrtvo slovo na papiru jer nema nikakvih kazni za kršenje pri čemu ga nitko ne poštuje, počevši od javne dalekovidnice, preko trgovačkih lanaca i poduzetnika do samoga naroda. Kao i sve što se danas prikazuje, izvana je sve u redu, ali kada se samo malo zagrebe ispod površine, vidljivo je da je gotovo sve vezano sa jezikom jedna obična fasada. Jedna rečenica u razgovoru mladih ljudi obiluje anglizmima koji su preuzeli cijelo društvo. Najžalosnije od svega je što toliki naklon radimo strancima što se tiče imena ugostiteljskih i uslužnih djelatnosti, pogotovo u turističkim središtima, a još je gore gledati dvojezične natpise na ulazima u službene zgrade, kao u slučaju KBC-a Split.
Da je u ovoj borbi pobijedila ZFŠ, danas bi se puno uspješnije borili protiv galopirajućeg “angliziranja” hrvatskog jezika jer korijenski pravopis nije samo način pisanja već je to cijeli sustav koji ne trpi tuđice bez da ih prvo ne pokuša prilagoditi hrvatskom uhu. Dječji mozak u školi bi puno više morao raditi dok su ovako kako je danas, piši kako govoriš, vrata tuđicama širom otvorena. S obzirom da bi dječji mozak morao puno više raditi, stvarali bi se naraštaji koji ne bi samo bolje pisali, nego bi kritičnije razmišljali o svemu što im se nudi.
Korijenskim sustavom pisanja ostali bi u društvu naroda sa kojima smo nekada bili povezani- Poljacima, Česima i Slovacima dok se sa vukovskim pravopisom valjamo u jugoslavenskom blatu. Zanimljivo je da su Slovenci odbili Gaja i ilirski pokret te time sačuvali jedinstvenost svoga jezika i malo koji Hrvat može razumjeti Slovenca, dok s druge strane gotovo savršeno razumije Srbina, Bosanca i Crnogorca.
Kako stvari stoje, za sada nam prěostaje jedino truditi se svake godine smisliti što više novih hrvatskih rěčih, dok bi prěkretnica trebala biti vraćanje glagoljice u uporabu.
