Dr. Ivana Bakija otvoreno kaže kako u “šaketanju, gušenju jastukom i ubojstvu mladog sportaša Josipa Pešića ne vidi ništa sporno, jer su njeni kolege, pošteni, vrijedni i dobri ljudi koji su samo radili svoj posao.”
Hrvatsko je zdravstvo preživjelo svašta – od kroničnog nedostatka lijekova do urušavanja bolničkih zidova – ali slika koja je ovih dana odjeknula iz kruga Klinike za psihijatriju Sveti Ivan u Jankomiru ne predstavlja tek slom sustava. To je potpuni, jezivi slom elementarne ljudske empatije i profesionalne etike. Na čelu tog sunovrata, s mikrofonom u ruci i u bijeloj kuti koja bi trebala simbolizirati spas, stala je doc. dr. sc. Ivana Bakija.
Gledajući videozapis njezina istupa pred medijima, čovjek se mora zapitati: gdje prestaje liječnička zakletva, a počinje hladnokrvno sljepilo pred monstruoznim zločinom?
Dok javnost polako doznaje stravične detalje iz sobe 11a, u kojoj je ugašen život 32-godišnjeg sportaša Kristiana Josipa Periša, doktorica Bakija pred kamerama hladnokrvno izjavljuje kako su četvorica osumnjičenih tehničara “pošteni, vrijedni, dobri ljudi koji su samo radili svoj posao”. I da stvar bude gora, dodaje kako “ne zna na temelju čega je donesena odluka da su oni prekoračili mjere postupanja”.
Neka se te riječi dobro urežu u kolektivnu svijest. Voditeljica odjela, psihijatrica i znanstvenica, javno poručuje da ne vidi ništa sporno u tome što su njezini „divni“ kolege vezanog, nemoćnog pacijenta deset minuta divljački mlatili šakama i laktovima, a potom mu jastukom pritisnutim na lice oduzeli zadnji atom kisika.
Za dr. Ivanu Bakiju, gušenje čovjeka jastukom je, izgleda, tek „odrađivanje posla“. To je, u njezinu koordinatnom sustavu vrijednosti, valjda u skladu sa strukom.
Prizori s bolničkih nadzornih kamera, koji su zgrozili čak i poslovično suzdržane istražitelje, za ovu su liječnicu očito tek redovni protokol. Deset minuta agonije. Deset minuta mučenja dečka koji je u bolnicu došao tražiti pomoć, a dočekao egzekuciju. I dok obdukcijski nalaz crno na bijelom slika horor – slomljena rebra, prsnu kost i smrt od gušenja – dr. Bakija stoji na prosvjedu i brani egzekutore, glumeći žrtvu sindikalne nepravde.
Kakav to sklop u glavi mora imati osoba koja u gnusnom i monstruoznom ubojstvu ne vidi apsolutno nikakav problem? Kako netko tko nosi titulu docenta i liječnika može javno abolirati brutalno nasilje nad pacijentom pod krinkom “teških uvjeta rada”? Nedostatak osoblja može biti opravdanje za umor, za sporiju uslugu ili birokratski kaos. Ali nedostatak osoblja nikada, nigdje i nikome ne može biti opravdanje za desetominutni linč i ubojstvo.
Izjava Ivane Bakije nije samo sramotna; ona je opasna. Ona šalje poruku da unutar bolničkih zidova, daleko od očiju javnosti, bolesni i ranjivi nisu pacijenti, već mete. Ako je za voditeljicu odjela ubojstvo jastukom “ispravno postupanje”, što onda u toj bolnici čeka bilo kojeg drugog pacijenta u trenutku krize?
Ovaj istup ne smije proći kao tek još jedna nespretna izjava u medijskom prostoru. Ovo je trenutak u kojem liječnička komora, Ministarstvo zdravstva i cjelokupna javnost moraju povući jasnu crtu. Osoba koja opravdava mučenje i ubojstvo, osoba kojoj u takvom gnusnom činu nema ništa sporno, izgubila je svako pravo da ikada više obuče bijelu kutu, a kamoli da vodi odjel koji bi trebao liječiti ljude.
Jer, dr. Bakija, vaši „divni kolege“ nisu radili svoj posao. Oni su počinili ubojstvo. A vi ste, braneći ih, stali iza tog ubojstva. To je nečuveno, to je zastrašujuće i to vam hrvatsko društvo ne smije zaboraviti ni oprostiti.
