Hoće se kazati kako dok čekamo vodoinstalatera možemo raspravljati i o Grenlandu, ali bi se prioriteti malog naroda ipak trebali znati. Grenland će se snaći i bez nas, ali što ćemo s električarem kojeg mjesecima čekamo? Grenland ok, geopolitika ok, ali tko će nam popraviti bojler?

Globalno vs lokalno

Malo smo ironizirali uvod u temu, jasno je kako intelektualci i produhovljeni ljudi moraju raspravljati o globalnim problemima. To je dio njihove uloge, širiti vidike, povezivati točke, kritički promišljati svijet izvan vlastitog dvorišta i doprinositi razumijevanju kako lokalno utječe na globalno, i obrnuto. Ali upravo zato što su ‘proizvod’ malog naroda, poput hrvatskog, njihova rasprava o globalnim temama treba biti povezana s lokalnom realnošću, a ne eskapistička ili samo dekorativna.

Uostalom, s vremena na vrijeme maknuti se od ideološko-političkih rasprava, posebno u postsocijalističkim hibridnim tranzicijama poput hrvatske mješavine privatizacije, stare birokracije i novog klijentelizma, divljeg kapitalizma i korupcije, za očuvati zdravu glavu zapravo je nužnost. Teško je postići neophodni mir i dobre odnose u društvu s dubokom političkom podjelom i ‘mi protiv njih’ mentalitetom, što znatno lakše eskalira u svađu nego u konstruktivnu raspravu.

Nostalgija za sigurnošću, otuđenje od rada, slabe institucije u koje nema povjerenja, glorifikacija brzog novca, hedonizma nasuprot staroj kolektivnoj solidarnosti i tako dalje, sve to snažno pojačava moralni sunovrat, te se kao posljedica reflektira u opće društvenu dekadenciju. Postsocijalističko društvo nije samo društvo poslije socijalizma, društvo je to koje još uvijek živi s duhovima socijalizma, dok se bori s bolovima tranzicije u kapitalizam.

Gdje su nestali dobri majstori

Vratimo se načas na temu, i na pitanje kako je moguće da zadnjih godina nikako nije moguće pronaći dobrog majstora za popraviti – bilo što. Ali, bilo što! Otkuda i što je uzrok podcjenjivačkom odnosu prema majstorima i fizičkom radu općenito? Može li se trend smatrati produktom postsocijalističke tranzicije, iako, ako i jest, sasvim sigurno to nije jedini faktor. Uglavnom, onaj vic o čovjeku koji hoda ulicom i priča sam sa sobom nikada nije bio aktualniji nego danas. Prolaznici su zaključili da ili je potpuno poludio, ili je tog dana – imao posla s majstorima. Pitanje svih pitanja zapravo je: gdje su nestali svi ti dobri majstori? Hoćemo li uskoro morati naučiti popravljati kvarove uz YouTube sugestije i prigodni Očenaš?

Društvo bez zanata

Oduvijek je bilo učenika koji su htjeli učiti obrtnička zanimanja. Upišeš školu, završiš, naučiš postaviti instalaciju, zamijeniti slavinu ili žarulju, i sve uredno naplatiš. Smatralo se to časnim i poštenim pristupom, dobrim odgojem dobrih momaka.

Današnje društvo, opsjednuto kancelarijama i diplomama, takve đake tretira gotovo kao zabludjele, kao prijestupnike koji se hoće angažirati u nekoj tajnoj sekti. A svi znamo kako društvo bez obrta i zanata ne funkcionira!

Službena statistika pokazuje kako u Hrvatskoj nedostaju desetine tisuća meštara raznih kvalifikacija i profila, a u isto vrijeme potražnja nikada nije bila veća. Građevinske tvrtke grade komplekse apartmana i hotela na obali, poslovne centre, netko treba popraviti klimu koja se pokvarila ili staviti fasadu. I tu dolazimo do problema. Tko će? Obrtnika jednostavno nema, a svi bi htjeli da sve bude završeno još jučer. Zaključno, obzirom na ekstremnu potražnju zar sve nije krajnje nelogično. I to u situaciji kada osnovne plaće meštara nikada nisu bile veće.

Odlazak u inozemstvo

Jedan od dogovora zbog čega nema dobrih meštara leži u statistici, značajan broj otišao je u inozemstvo, strana tržišta zapravo vape za kvalitetnim majstorima. U državama poput Njemačke, Austrije, Italije, Norveške, naši radnici, posebice kvalificirani, zarađuju i po nekoliko puta više nego na domaćem tržištu. Zaključuje se kako smo vlastitim promašajima pridonijeli značajnom odlasku stručnih radnika, na žalost trend traje godinama.

Podcjenjivački odnos prema zanatima

Ali, to je statistika i trendovi. Konkretniji pokazatelj nestašice kvalificiranih radnika zapravo je tradicionalno podcjenjivački odnos prema tim zvanjima. Strukovne škole godinama bilježe niske upisne kvote, kao i danas oduvijek se smatralo poprilično sramotnim pohađati obrtnička zvanja. Umjesto njih društvo je produciralo vojsku raznoraznih ‘prestižnih’ i ‘zanimljivih’ zanimanja iz domene ‘samo da nema matematike’, i to najmaštovitijih naziva poput modnih dizajnera, raznoraznih menadžera, stručnjaka rodnih studija, kreativnih hotelijerskih voditelja, event organizatora, sociologa i drugih fetiš-diploma, koji nakon školovanja redom postaju važni life coachevi, TikTokeri ili content creatori.

Država u pravilu ne arbitrira, jasno je kako i ne treba u tržišnom okružju, ali još je nelogičnije da se od svega digne ruke. Ako vam pukne cijev od vode u stanu, ili ako pregori osigurač, ili se pojavi fleka na stropu, onda vam ne treba netko tko će vam napisati ‘strategiju kako riješiti problem’, nego pouzdan majstor koji će kvar riješiti kvalitetno, jeftino i u najbržem mogućem roku.

Odlaze domaći, dolaze strani

Globalna ekonomija funkcionira po neoliberalnom principu. U centralne, glavne, države slijeva se rijeka radnika svih mogućih profila. Isto kao i roba. Sve je to stoljećima putovalo na relaciji periferija – centar, iz (polu)kolonija u države koje su vršile eksploataciju. Razliku između ljudi i robe kapitalizam zapravo ne prepoznaje, za kapital sve su to – resursi!

Hrvatska nije ostala po strani kada su trendovi u pitanju, samo tijekom članstva u EU ostali smo bez 400-450 tisuća stanovnika, koji su sreću potražili drugdje. I to radno najproduktivnije populacije. Mjere, poticaji, programi i slično nisu donijeli ništa konkretno, politika je teško podbacila.

Umjesto da se okrenemo ekonomskom suverenitetu i domaćem tržištu rada, Vlada je stvari pokušala riješiti uvozom stranih radnika, što je u rekordnom roku dovelo nekoliko stotina tisuća stranaca, i to iz potpuno različitih kulturno – identitetskih sredina. Osim što odavno nismo centar i krojači vlastite sudbine, dodatno zabrinjava što tu logiku sve više prihvaćamo kao društvenu normu, realnost koja se tretira kao prirodno stanje.

Sociološki problemi

Bez sumnje Hrvati imaju ozbiljan sociološki problem. Logika po kojoj je puno pametnije ‘nešto drugo raditi’ nego ići u školu i školovati se za strukovna zanimanja ništa dobroga neće donijeti.

Sjetih se i jedne zgode iz Dubrovnika, država je, naime, tijekom poslijeratne obnove obnavljala objekt u povijesnoj jezgri. Tvrtka izvođač, radi konsolidacije poslovanja, odlučila je raditi i nedjeljom, što je poprilično ‘snervalo’ gospara iz susjednog objekta. Na njegovu primjedbu da se ‘ođe u Gradu nikada nije vikendom radilo’, šef gradilišta je, u pokušaju smirivanja, napomenuo kako shvaća, ali i kako radnicima nije lako raditi na dubrovačkih plus 45 stupnjeva. Na što je gospar zaključio kako im tako i treba, ‘neka zidaju kad se nijesu ćeli uhititi knjige, i nešto pošteno završiti’.

U prijevodu, možda su mogli od sebe nešto i napraviti da su studirali, sada neka pate radeći na čelopeku. U tom stavu krije se možda i najkonkretniji razlog zbog čega smo ostali bez kvalitetnih majstora i obrtnika. Društvo se krajnje bahato odnosi prema strukovnim zanimanjima, kao da ih ne želi, a bez njih nikako nije moguće funkcionirati. I danas se, postsocijalistički, naporan rad smatra sramotom, takvi ljudi ne uživaju nikakvo poštovanje, dok se permanentno forsirao narativ kako je jedini uspjeh raditi neki ‘pošten’ posao u kancelariji i biti intelektualac.

Problematika odnosa prema radu

To zapravo više nije problem tržišta. U pitanju je problem identiteta osobe koja zna nešto napraviti svojim rukama, ali ne želi, jer je to sramota. Vlastiti rad u svakoj se civilizaciji smatrao stupom društva, kod nas se od toga čini sramota što je, posljedično, stvorilo kult nerada.

Ljudi žele što više novaca uz što manje rada, po mogućnosti i to malo ‘na neku kombinaciju’. Bizarnost je došla čak do razine da se onoga koji poštenim radom pokušava zaraditi za život smatra luzerom, radije se biraju kvazi-društveni statusi, slijedom čega imamo i fenomen enormne kupovine diploma s najmaštovitijim kvalifikacijama, izdanim od strane visokoškolskih institucija za koje nisu čuli ni susjedi u tim zabačenim sredinama. Na taj je način stvorena hrvatska poslijeratna poslovna, politička, kulturna i intelektualna elita, kojoj, po logici stvari, ne pada na pamet djecu slati na zanatska zanimanja, a niti to zagovarati.

Zaključno, ključna bitka vodit će se na terenu društvenih vrijednosti i poštovanja rada. Obrtnici jednostavno moraju biti ne samo potrebni, to su već sada, moraju postati cijenjeni u medijima, u obrazovanju, a u javnom govoru prestati s floskulom kako je obrtništvo za one koji nisu uspjeli. Bez majstora obrtnika nema ni kuće, ni zgrade, ni grijanja, ni vode, ni struje, bez majstora – nema života. Stoga se kvalitetni i pouzdani majstori trebaju vratiti tamo gdje i pripadaju, u sami temelj društva. Kako nam, vrlo skoro, ne bi trebali majstori – za cijelo društvo.

Izvor: Narod.hr.