Kontroverze su odmah podijelile promatrače, dok jedni podržavaju ideju, oponenti vide još jedan simbol Trumpove ‘transakcijske’ diplomacije, i pokušaj mudrog zaobilaženja institucija, poput State Departmenta, ali i UN-a. S obzirom na to kako nije u pitanju tek ideja, ili think-tank projekt, nego konkretna međunarodna inicijativa formalno lansirana početkom godine u Davosu, situacija iz mnogih razloga zahtijeva analitičnost i krajnji oprez.

Od Gaza krize do Davosa

Ideja je izvorno nazvana ‘Charter Board of Peace’, zamišljena je kao tijelo koje bi nadziralo primirje u Gazi, demilitarizaciju, rekonstrukciju i privremenu upravu, s privremenim nadzornikom Tonyjem Blairom. UN-ov ‘Security Council’ inicijativu je podržao Rezolucijom 2803, ali samo za Gazu, i samo do konca 2027. godine. Inicijativa je naišla na svekoliko odobravanje, čovječanstvo je odahnulo smatrajući sukob između Izraela i Palestine definitivno okončanim, u očekivanju obnove teritorija svjetska pozornost pomaknuta je na druga krizna žarišta.

Najznačajnije tijelo ikada

Situacija se nakon toga, u stanovitom smislu, počinje komplicirati. Naime, u rujnu 2025. predsjednik Trump iznenada predlaže rekonstrukciju tijela, mijenja naziv u ‘Board od Peace’, Blaira više nitko i ne spominje, a on osobno na 56. Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu, u svečanoj ceremoniji, potpisuje Osnivačku povelju, koje je odmah potpisana od strane predstavnika mnogih država. Trump je još jednom proglasio kraj rata u Gazi, ‘Board’ je nazvao ‘najvećim i najprestižnijim odborom ikada sastavljenim’.

Kako i priliči, osnivanje je praćeno velikom pompom, Trump je održao govor u kojem je istaknuo kako ‘Board’ ima ‘izgleda biti jedno od najznačajnijih tijela ikada stvorenih’, naglašavajući svoju ‘osobitu čast što će služiti kao doživotni predsjedavajući’. Međutim, na marginama nazdravičarstva brzinom svjetlosti rojile su se kontroverze vezane za inicijativu, dok je Trump tvrdio kako je svjetski mir sada moguć kritičari vide još jedan produžetak njegove standardne politike, u kojoj je fokus na ‘deal-makingu’, umjesto na tek formalno proklamiranom multilateralizmu.

Struktura i članstvo elitnog kluba

Analizom osnivačkih akata shvaća se kako je ‘Board’ dizajniran na način centralizacije moći u rukama SAD i predsjednika Trumpa. Između ostalog, predlaže se da Trump bude doživotni predsjedavajući, s ekskluzivnim pravom nominacije nasljednika, zatim pozivanja novih država, stvaranja svjetskih ‘podružnica’, i pravom odobravanja revizija Povelje. Logo podsjeća na UN-ov, ali centrira SAD, simbolizirajući time američku dominaciju. Članstvo je kontroverzno zbog Pay-to-play modela, naime stalno članstvo zahtijeva uplatu od milijardu dolara u fond, dok je privremeno članstvo od tri godine besplatno, ali obnovljivo samo na Trumpov zahtjev. Do sada su mnoge države potpisale članstvo, dok se druge tek namjeravaju pridružiti. Međutim, mnogi su i odbili poziv za članstvom.

EU uglavnom protiv članstva

Poznato je kako su mnoge zapadne zemlje odbile poziv za članstvom, između ostalih Francuska, Njemačka, Italija, Norveška, Slovenija, Španjolska, Švedska i Ujedinjeno Kraljevstvo. Hrvatska je zatražila time out, kako bi razmislili. Kanada je imala preliminarni dogovor, ali je poziv povučen nakon kritika premijera Carneyja.

Zanimljivo, pozvani su i Rusi, navodno Putin je već odobrio uplatu od milijardu dolara, ali iz zamrznutih sredstava, a pozvan je i Izrael. Palestinskog predstavnika za sada nema. Bilo kako bilo, prvotna svrha odbora, nadzor primirja u Gazi, zatim mobilizacija resursa za obnovu, demilitarizacija i reforme upravljanja, sve to i dalje ostaje. Trump je obećao i transformaciju Gaze u ‘mjesto nade i vitalnosti’, uključujući izgradnju stotinu tisuća stambenih jedinica u Rafahu i ‘Novoj Gazi’, s obalnim tornjevima, otvaranje graničnog prijelaza Rafah, te stvaranje radnih mjesta kroz slobodno tržište. Međutim, mandatno prošireni ‘Board’ sada cilja i na druge sukobe, poput Ukrajine, Venezuele, Irana, ili najnovije Grenlanda.

Zaobilaženje institucija

Ne treba biti analitički posebno nadaren kako bi se shvatilo o čemu je ovdje suštinski riječ. Paradigma, ili logika, globalizma kao svjetskog modela sveprisutnosti i apsolutne kontrole poprilično je potrošena. Živimo u doba tvrdog postglobalizma, koji se sve više fragmentira u zone interesa, odnosno zone utjecaja. Stare institucije poput UN-a ili WHO-a, zbog trome infrastrukture i nevjerojatno neefikasne birokracije, jednostavno ne odgovaraju izazovu vremena, svijet danas, simbolično kazano, putuje mlaznim i nadzvučnim letjelicama, a te institucije voze konjskim zapregama i taljigama, koje su zapele negdje u svjetskom političkom blatu, bez ikakvih izgleda da se iz njega izvuku. Posljedično, situacija je pripremana i sada je eksplodirala u Davosu, čak do te mjere da su mnogi globalni igrači izgledali zbunjeno, ne shvaćajući što se sve promijenilo. Da svijet, kakav poznamo, zapravo više ne postoji.

Gospodari globalizma

Svijet definiran na razvalinama drugog svjetskog rata bio je platforma na kojoj su gospodari globalizma igrali svoje igrice. Uvjereni da su čovječanstvo podjarmili vlastitim interesima, i kako je povijest konačno postala podložna njihovim planovima globalne dominacije. Nacionalne države svedene su na uloge klimoglavih statista, a politička moć, nekada isključivu u domeni nacionalnih vlada, preselila se u ‘klubove’ gdje su se donosile odluke. Osnivač forma u Davosu, omiljeni učenik Henryja Kissingera, Klaus Schwab, s vremenom je postao najvažnija osoba u hijerarhiji globalnog upravljanja, između ostalog povjeren mu je zadatak odabira i ‘obuke’ prihvatljivih političara kroz službeni program ‘Mladi lideri’. Blagajna je uvijek bila puna, popis partnera foruma ulijevao je sigurnost ali i jasno definirao smjer u kojem se kretalo čovječanstvo: Barclays, Carnegie Mellon, Goldman Sachs, Deutsche Bank, Bank of America, i sveprisutni fond BlackRock.

Moć globalizma

Neoliberalizam je postajao ekonomski referentni model posvuda. Njegov napredak značio bi kraj javne industrije u mnogim državama. To je moć globalizma, dakle strogo strukturirana hijerarhija, sa strogim pravilima odabira. Ključni igrači apsolutno su bili uvjereni kako dobivaju utakmicu. Neki od sljedbenika tog suludog društva, poput profesora Francisa Fukuyame, otišli su toliko daleko da su 1992. rekli kako je povijest došla do svog kraja. Kako glupo, i koliko besmisleno. Kada bi to bilo točno onda bi značilo da se ljudska granica zaustavila na carstvu Davosa, a liberalna demokracija progutala političku filozofiju.

Kraj ere globalizma

Sve se činilo već definiranim, pohod prema globalnom carstvu činio se gotovo nezaustavljivim. I bilo je tako, ali sve dok najvažniji kotač tog ogromnog stroja, SAD, nisu izmakle kontroli globalizatora. Trumpova varijabla udarila ih je kao grom iz vedra neba, gospoda iz Davosa nisu predvidjeli da bi neki ‘uspješan poduzetnik’ mogao stati na put njihovim planovima. SAD u Trumpovoj eri postaju neprijatelj ekskluzivnog švicarskog kluba, Washington preko noći postaje ono što nikada nije bio u zadnjih stotinjak godina, Trump se može definirati kao kontrarevolucija američke povijesti. Američka nacija konačno ponovno preuzima kontrolu nad svojom sudbinom, koja posljedično i svjetskim narodima želi vratiti njihovu izgubljenu moć i, prije svega, koja želi zaštititi kršćanstvo, religiju na kojoj je utemeljen poredak prošlosti. Trump u Davosu nije došao slušati, došao je obavijestiti svoje neprijatelje, koji su učinili sve da ga svrgnu, da je vrijeme ratova i globalizacije prošlost.

Globalizam vs Trumpizam

Sve napisano javno je dostupno, i zapravo lako čitljivo. Danas praktički imamo ostatke ostataka tog svijeta, međutim mnogi se pribojavaju da situacija ne bi možda krenula u neželjenom smjeru od novoproklamiranog. Strah, odnosno dvojba, leži u tome da bi umjesto propalog globalizma svijet mogao dobiti ‘Board’ za nametanje ‘Trumpovog poretka’, transakcijskog, gdje se mir kupuje novcem i moći, a ne multilateralnim pregovorima. Najveće kritike dolaze iz Europe, koja taj ‘Board’ vidi kao klasičan pokušaj zaobilaženja State Departmenta i UN-a. Europski savjet za vanjske odnose (ECFR) opisuje ga kao ‘top-down projekt za nametanje Trumpove kontrole nad globalnim poslovima’, odnosno, miješanje privatnih investicija s geopolitikom, što bi bio recept za kleptokratsku oligarhiju, u konačnici enormnu koncentraciju moći u Trumpovim rukama. Model bi, po tom mišljenju, ugrozio multilateralni poredak, i u izvjesnom smislu legitimirao bi povratak u 19. stoljeće, gdje je moć predstavljala pravo.

Korumpirani projekt i novi svjetski poredak

Kada se sve zbroji i oduzme nema dvojbe kako plovimo prema novom svjetskom poretku, posebno ako u obzir uzmemo činjenicu da bi ‘Board’, onako kako je zamišljen, označio kraj ere UN-dominacije, s mogućim rezovima financiranja UN-a i preusmjeravanjem diplomatskih napora u novo tijelo. Europa je u posebno delikatnoj situaciji, osim straha od marginalizacije nameće se dvojba da ako se pridruže legitimiraju Trumpov poredak, a ako ne, mogli bi izgubiti utjecaj na ključne svjetske događaje.

Globalno bi to moglo pojačati i podjele između Zapada i ‘Globalnog juga’, gdje bi zemlje poput Saudijske Arabije i Turske vidjele priliku za tješnju suradnju s Trumpom. Naravno kako postoji mogućnost, dosta vjerojatna, kako odbor neće preživjeti nakon Trumpova mandata, iako bi, u tom slučaju, ostao vakuum u međunarodnom poretku. Za NATO i EU ovo je poseban test jedinstva, hoće li se suprotstaviti ili popustiti pred, kako navode, ‘transakcijskom’ diplomacijom? Za njih ‘Board’ predstavlja ambiciozan, ali duboko polarizirajući pokušaj redefiniranja globalne diplomacije, dok Trump vidi ‘Board’ i sebe kao spasitelja.

Veliki reset

Praktički svi sudionici jedino su suglasni u činjenici kako je nasušno potreban ‘veliki svjetski reset’, stanoviti novi početak. Ali kao potreba za dubokim reformama u globalnom sustavu, što je, istini za volju, donekle u suprotnosti s onim što predlaže Trump. U tom smislu ‘Board’, zbog iznimno velikih ovlasti, ne smije postati potencijalno opasan pristup, koji bi više služio osobnoj moći nego stvarnom rješavanju problema. Veliki reset u osnovi bi trebao značiti prije svega ekonomsku reformu, preispitivanje kapitalizma da bude ‘stakeholder-oriented’, fokusiran na sve dionike, ne samo dioničare, s naglaskom na zelenu energiju, digitalizaciju i smanjenje nejednakosti. Zatim i na mnoge druge globalne izazove, poput klimatskih promjena, AI revolucije, geopolitičke napetosti poput rata u Ukrajini ili na Bliskom istoku. Sve to zahtijeva sistemski pomak.

Reset da, ali bez tajnih zavjera

Bez reseta se riskira stagnaciju ili kolaps, recimo prelazak na obnovljive energije nije samo ekološki, već i ekonomski nužan. Istina je da je termin ‘veliki reset’ postao meta konspiracija i optužbi za ‘novu svjetsku vladu’, ili elitizam, što svakako ne smije postati. Ukratko, da, svijetu treba reset, novi početak, jer trenutačni sustav nije održiv. Ali nikako kroz tajne zavjere i još tajnije klubove, kao do sada, nego kroz kolektivne, transparentne napore i inkluzivne promjene. Trumpov pristup svakako je dobrodošao, ali uz određene korekcije. U suprotnom bi kratkoročno donio možda i dobre ‘dealove’, međutim dvojba je bi li, na ovaj način, dugoročno riskirao ozbiljnu svjetsku destabilizaciju, ili ne.