Svi smo bili ponosni na njega i voljeli ga jednakim žarom. Lakoća i ljepota s kojom je igrao košarku bila je nešto čudesno, pa bismo mogli reći da je ono što je Dražen činio na terenu bilo više od košarke, bila je to čarolija.

Odrastati uz košarku, Cibonu i nezaboravne košarkaške utakmice, izlaziti u Saloon i biti u društvu s Draženom i ostalim košarkaškim legendama mojoj je generaciji predstavljalo nešto posebno. Sjetiti se tih čarobnih dana iz današnje perspektive čini nam se kao san.

Nemoguće je riječima opisati tadašnji Zagreb i atmosferu koja je tada vladala i dominirala u društvu. Bila je to atmosfera istinskog zajedništva i prijateljstva, atmosfera sveopće radosti i ljubavi prema životu kao takvom i glazbi koja nas je spajala i u kojoj smo uživali. Bila je to atmosfera voljenja sporta kao sporta, kao igre u kojoj svi dobivaju, a ne kao nekog biznisa i nečije zarade.

Svakom je sportašu najveći izazov bio nadmašiti samoga sebe sa svakim novim izlaskom na teren. Nije bilo rivalstva, niti neke negativne energije. Uz pjesmu ‘Heja, heja, Cibosi’ vežu nas nezaboravni trenuci i sretni smo što smo imali prigodu uživo svjedočiti Draženovim maestralnim bravurama na terenu. Svaki njegov novi koš bio je slavljen kao najveća pobjeda na svijetu. Živjeli smo košarku, a sve to zbog Dražena koji nam je taj sport svojom ljubavlju prema njemu toliko približio.

Dan kada smo saznali da nas je napustio svima nam je ostao urezan u sjećanje kao dan kada je vrijeme stalo i kada nam je zauvijek oduzet dio mladosti i otišao u nepovrat. Bio je to dan kada je odjednom nestalo one bezbrižnosti koja je krasila naše dane. Šok, tuga, nevjerica.

Zavladala je tišina. I naši osmijesi od toga dana više nikada neće biti isti. Trebao je ostati s nama i voditi nas i dalje svojom neiscrpnom energijom prema boljoj budućnosti i našim zajedničkim sretnim danima. Bio je naš idol, naš motivator, netko koga smo voljeli, obožavali i uživali u tome da nas predstavlja u cijelome svijetu.

Točno znam gdje sam bila i kako sam saznala tu tužnu vijest. Došla sam na Filozofski fakultet na odjel anglistike i vidjela moje kolegice kako plaču. Jedna od njih kroz suze mi je rekla za Dražena. Nisam mogla vjerovati. Kao da mi se srušio svijet. U tom trenu ništa mi više nije bilo važno, ni skripte, ni ispiti, ni ostale fakultetske obveze. O, Bože… Nije moguće. Dražen. Zašto…

Istina je. Rijetko se rađa takva energija, takva ljubav, takav osjećaj zajedništva i ponosa kakvog nam je svima poklanjao naš Dražen. Malo je reći da je bio poseban i zračio nekom posebnom energijom koja nas je sve spajala u jedno. Dražen, to smo bili svi mi i dio nas otišao je s njim u vječnost, kao što je dio njega ostao sa svima nama.

Bio je vrlo skroman i poseban čovjek koji je držao do svojih obveza i treninga. Nikada nije ostajao dugo u Saloonu, dobro se sjećam. Bio je savjestan po pitanju svog odnosa do sporta kojeg je toliko volio. Došao bi nakratko u Saloon, malo se podružio s ekipom i otišao na spavanje. Svaki njegov dolazak u naš omiljeni klub bio je trenutak kada su sve oči bile uprte u njega, ali on nije imao držanje kakvo obično imaju poznate osobe, već upravo suprotno – držao se skromno da nije mogao skromnije i bio pristupačan i toliko drag da je to nemoguće riječima opisati.

Dragi Dražene, hvala ti na velikoj sreći, radosti i veselju koje si nam poklanjao. Zauvijek ćemo te nositi u našim srcima i našim sjećanjima. Zauvijek ćeš biti dio svih nas.

Bio si divan, veličanstven i neponovljiv. Takvi kao ti nikada ne odlaze. Došao si tu da ostaneš. I bit ćeš tu zauvijek.

S ljubavlju i poštovanjem

Tvoja obožavateljica Elia