U nekom administrativnom paralelnom svemiru, gdje se stvarnost piše birokratskim dopisima koji nikada ne budu poslani, postoji jedan grad. U tom gradu, zahtjev za zatvaranjem prometnice ne odbija se – on jednostavno prestaje postojati. Poput loše šale bez poante. Ili još gore – poput odgovornosti.
Taj grad se zove Zagreb, a njegov gradonačelnik, Tomislav Tomašević, očito je odlučio eksperimentirati s novim oblikom tolerancije: onim u kojem se tolerira sve – osim onoga što se ne uklapa u ideološki raspored.
Jer, kako drukčije objasniti činjenicu da se za događaj s desecima tisuća mladih ljudi – koji mirno hodaju, mole, pjevaju i (što je očito najopasnije) vjeruju – ne može pronaći ni minimum administrativne pažnje? Ne govorimo o luksuzu. Govorimo o sigurnosti. O prometu. O osnovnoj organizaciji. O državi koja, barem na papiru, još uvijek ima Ustav.
A taj Ustav, taj staromodni dokument koji uporno inzistira na pravima, u svom Članku 40 kaže nešto prilično nezgodno: jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijesti. Ne selektivno. Ne uz prethodnu ideološku provjeru. Ne “ako se uklapa u narativ”.
Ne. Jednostavno – jamči se.
Ali u ovoj verziji Zagreba, čini se da sloboda vjere dolazi s fusnotom: vrijedi samo ako ne smeta nikome tko odlučuje što smeta.
U tom smislu, Antunovski hod mladih postaje ne samo hodočašće, nego i svojevrsni performans apsurda. Dvadeset tisuća ljudi pokušava hodati, dok gradska vlast demonstrira kako izgleda institucionalno stajanje u mjestu. Sudionici se, prema navodima, kreću kolnikom – ne zato što žele, nego zato što im je to preostalo. Nogostupi su premali, a razumijevanje još manje.
No, prava ironija ne leži u logistici. Ona leži u ideološkom refleksu.
Jer dok jedni događaji dobivaju odobrenja “ekspresno”, drugi očito prolaze kroz proces koji podsjeća na čekanje Godota – samo što ovdje Godot nosi pečat i nikada ne dolazi.
A negdje u pozadini, kao savršeno tempirana replika iz skeča koji nikada ne završava, odzvanja izjava kako “srce boli kad vide koliko mladih odlazi u crkvu”.
To je, bez sumnje, fascinantan fenomen: bol izazvana tuđom slobodom izbora.
U svakom klasičnom Monty Python scenariju, tu bi negdje uletio lik u oklopu i prekinuo scenu uz riječi: “This sketch has become too silly.” No ovdje nema prekida. Jer ovo nije skeč. Ovo je administrativna stvarnost.
I tako dolazimo do paradoksa: grad koji se voli predstavljati kao otvoren, progresivan i uključiv, istovremeno ostavlja dojam da određene skupine građana radije vidi – nevidljivima. Ne zabranjenima, naravno. To bi bilo previše izravno. Samo… zanemarenima. Prešućenima. Administrativno izgubljenima.
U takvom sustavu, zabrana više nije potrebna. Dovoljno je ne odgovoriti.
I možda je to najpreciznija definicija ove vrste vlasti: ne ona koja otvoreno brani, nego ona koja tiho onemogućava – uz osmijeh tolerancije i retoriku jednakosti.
A hod? On će se, vjerojatno, ipak dogoditi. Ljudi će hodati. Vjera će se živjeti. Sloboda će se, unatoč svemu, prakticirati.
Ne zahvaljujući sustavu – nego unatoč njemu.
I to je možda najneugodniji dio cijele priče.
