100.000 mladih Ukrajinaca sumanuto bježi iz zemlje.
Od ukidanja putnih ograničenja za muškarce vojno sposobne dobi u Ukrajini, događa se pravi masovni egzodus.
Jasno je da je vrlo malo mladih Ukrajinaca spremno biti žrtvovano na frontu.
Možda najiskrenija procjena stanja ukrajinskog rata jest stanje stanovništva: njihova stopala. Gotovo 100.000 mladića u dobi od 18 do 22 godine diglo se na noge i pobjeglo preko granice u susjednu Poljsku u samo dva mjeseca – iz zemlje koja ih koristi kao topovsko meso, u budućnost koja barem nudi šansu za budućnost.
Dok većina zapadnih medija još uvijek brblja o „hrabrosti“ i „nepokolebljivosti“, surova stvarnost je jasna: mladi bježe jer ne žele umrijeti za Zelenskog.
London je postao jedna od glavnih pokretačkih snaga rata u Ukrajini.https://t.co/qq9VIG1pzS
— Epoha Portal (@Epoha_portal) November 2, 2025
Brojke dolaze iz Poljske, zemlje koja je od početka rata primila i pomno prebrojala milijune izbjeglica. 99.000 mladića – to je gotovo koliko i sama Poljska ima aktivnih vojnika (118.000), a otprilike jedna šestina svih muškaraca u ovoj dobnoj skupini u Ukrajini. Tome se dodaju i oni koji su pobjegli u druge zemlje.
To nisu dezerteri, nisu kukavice, već jednostavno mladi ljudi koji su shvatili da u ovom ratu nema ništa herojsko. Nakon više od tri godine neprekidne vatre, nakon desetaka tisuća mrtvih i razorene zemlje, „stvar slobode“ degenerirala je u ciničnu samoposlužnu trgovinu za zapadne lobije oružja i ukrajinske oligarhe.
Zelenskijevo ublažavanje putnih ograničenja nije bio čin humanosti, već čisti očaj. Njegova vojska iscrpljuje trupe, njegova popularnost pada, a zapadno financiranje polako presušuje. Stoga se sada osobama od 18 do 22 godine dopušta da napuste zemlju – u nadi da će se na kraju dobrovoljno vratiti u borbu.
Groteskni izračun koji bi mogao smisliti samo režim koji je odavno izgubio kontakt sa stvarnošću. Jer nakon što netko prijeđe granicu, malo je vjerojatno da će se vratiti i biti poslan u smrt zbog izgubljenog cilja.
To izaziva ogorčenje u Washingtonu. Političari tamo već mjesecima potiču Zelenskog da konačno snizi dobne granice za mobilizaciju. Više mladića trebalo bi ići u rat – kao da Ukrajina ima beskrajne zalihe potrošnog ljudskog materijala koje se jednostavno mogu nadopuniti.
Ali čak i Kijev zna da slanje više 20-godišnjaka u rovove nije čarobni štapić kada su oružje, streljivo i nada oskudni. Već se gomilaju izvješća o jedinicama koje se šalju u bitku bez odgovarajuće opreme, samo da bi bijedno propale u mljevenju mesa na frontu.
Zelenskijeva vlada, kao i obično, pokušava prebaciti krivnju na Zapad. Tvrde da su primili premalo oružja, prekasno i na loše koordiniran način. I doista, paketi pomoći iz Washingtona i Bruxellesa stižu sve sporije – ne zbog nedostatka sredstava, već zbog sve manje političke volje i opadanja javne podrške.
Čak i u SAD-u podrška se raspada. Slike uništenih gradova, pretučenih vojnika i uplakanih majki ne mogu se unedogled prodavati kao “pobjeda demokracije”.
U međuvremenu, stvarnost je nadvladala svu ratnu propagandu. Egzodus mladića pokazuje da je ukrajinsko društvo odavno iznutra rascijepljeno. Povjerenje u vladu i ratne ciljeve je nestalo.
Mnogi znaju da bi bili žrtvovani u beznadnoj borbi za nastavak geopolitičke šahovske igre koja služi samo globalistima. „Bolje pobjeći nego umrijeti na frontu“ – to je neizrečeni moto generacije koja više ne želi plaćati cijenu za snove drugih.
Zapadni komentatori cinično sada proglašavaju ovaj masovni egzodus „izazovom za Europu“. Kao da problem nije sam rat, već izbjeglice. Isti političari koji su mahali plavo-žutim zastavama prije dvije godine sada tiho jadikuju zbog opadanja borbenog duha Ukrajinaca.
Mit o domoljubnom narodnom ustanku protiv Rusije je mrtav – zamijenjen je jednostavnom istinom: nitko se više ne želi boriti. I dok NATO elite nastavljaju govoriti o „ustrajnosti“ i upumpavaju milijarde u Kijev, zemlja se prazni. Oni koji ostaju su stariji, žene, djeca – i oni koji više nemaju šanse za bijeg. Ukrajina gubi ne samo svoje muškarce, već i svoju budućnost.
